1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Komentar: Stvara li se osovina Moskva-Ankara?

Teško, misli komentator Andrej Gurkov. Rusija i Turska se ne slažu niti oko Sirije niti u mnogo drugih pitanja. Ali, imaju zajedničke interese u energetskoj politici.

Trenutno najveći međunarodni problem - Sirija, u Istanbulu je tog 10. listopada bio (gotovo) zaboravljen, glavna tema je bila energija. Redžep Taib Erdogan je na Bosporu upriličio 23. Svjetski energetski kongres, a najugledniji govornik je bio Vladimir Putin.

Ruski, ali i turski predsjednik su iskoristili forum za dalekosežne izjave o energetskoj politici i njihovim vizijama za budućnost. A nakon toga su dva predsjednika na rubu konferencije pregovarala i na kraju sudjelovala prilikom potpisivanja ugovora o izgradnji plinovoda Turkish Stream.

Postepeno normaliziranje odnosa

Na prvi pogled sve izgleda kao naglo približavanje ovih političara jer je ovo već treći put da se sastaju u posljednja dva mjeseca. Erdogan je otišao Putinu u Sankt Peterburg 9. kolovoza, a početkom rujna su razgovarali i na sastanku zemalja G-20 u kineskom Hangzhou. Sad su se opet našli i u Istanbulu. U međuvremenu, po službenim informacijama, su i dva puta iscrpno telefonirali.

Stvara li se tu nekakva osovina Moskva-Ankara koja bi mogla postati izazov za Zapad ili čak problem? Tim pitanjem su se bavili i mnogi mediji i mnogi političari EU i prije svega NATO-a. Odgovor je kratko i jasno "Ne". U gorućem međunarodnom sukobu, u Siriji ova dva državna čelnika koje svjetski mediji sve češće nazivaju carom i sultanom, stoje na dijametralno suprotnim pozicijama, a na tom bombama razorenom području zorno se sučeljavaju i njihove geopolitičke ambicije.

Nešto kao tolerancija

Gurkov Andrey Kommentarbild App

Autor komentara Andrej Gurkov

Ovo sučeljavanje je u studenom 2015. onda doveo i do toga da je turska protuzračna obrana oborila ruski bombarder na području između Turske i Sirije. Moskva je nakon toga pokrenula pravi propagandni i gospodarski rat protiv svog starog neprijatelja na području Crnog mora. Ono što vidimo u ova dva mjeseca jest pokušaj dva vladara gdje i jedan i drugi trenutno vode izrazitu protuzapadnu politiku, da zakopaju ratnu sjekiru i da barem donekle normaliziraju međusobne odnose.

Tako je Putin na zajedničkoj konferenciji za novinare, objavio kako odmah prestaje ruska zabrana uvoza turskog voća i povrća. Prije dva mjeseca u Sankt Peterburgu vladar Kremlja još nije bio spreman pristati na tako nešto. A kada je riječ o Siriji, proteklih tjedana se čini da su se sporazumjeli barem na nešto kao međusobnu toleranciju: Ankara podnosi rusku podršku Asadovom režimu i sve veću nazočnost ruskih snaga u Siriji, a Moskva pak ne prosvjeduje zbog prodora turske vojske na sjever te zemlje. Na zajedničkoj konferenciji za novinare dva državnika su se tek čule uobičajene floskule o nužnosti da se prekine krvoproliće i omogući dostava humanitarne pomoći Alepu. Pritom je Putin (još jednom) radije psovao Amerikance nego što je podsjećao na zajedništvo s Turskom.

Turska kao energetska velesila

Mnogo razgovorljiviji su oba predsjednika bila kad se povela riječ o energetici. Tu očito postoji najviše dodirnih točaka, a očit je i napredak. U nazočnosti Erdogana i Putina je, nakon dvije godine pregovora što onda uključuje i krizu u odnosima između te dvije zemlje, konačno stavljen potpis pod ugovor o polaganju plinovoda Turkish Stream kroz Crno more. Riječ je o dva kraka: jedan je za opskrbu europskog dijela Turske, drugi bi trebao voditi prema Grčkoj i vjerojatno i Italiji. To je dobra vijest za ruskog energetskog giganta Gazprom jer tako je onda veća mogućnost da će se plinovod isplatiti. Ali zato moraju nešto i progutati: Putin je Turskoj obećao popust na ruski plin.

Ovaj ugovor je dobra vijest i za Grčku koja se može nadati radnim mjestima kad će se graditi njihov krak plinovoda, ali to je loša vijest za Ukrajinu. Planovi Kremlja da obustavi unosni protok plina kroz tu zemlju poprimaju konkretne obrise. Niti Bugari ne bi trebali biti oduševljeni jer su i oni željeli svoju zemlju pretvoriti u međunarodno središte trgovine plinom.

Ali to je nešto što sad zanima Erdogana, a Putin ga u tom podržava. Turski se predsjednik na kongresu založio i za transport plina iz Turkmenistana preko Turske, a povrh toga je najavio i gradnju treće atomske elektrane u njegovoj zemlji da bi u neko doba, Turska pokrivala 10% svojih potreba za električnom energijom iz atomskih elektrana.

Kao što je poznato, atomsku elektranu Akkuyu će graditi Rusi. Na to je osobito ponosan Putin. Jer ruski predsjednik nema osobito mišljenje o obnovljivim izvorima energije nego ustraje na fosilnom gorivu i atomskoj energiji. To je posve jasno dao do znanja i sada u Istanbulu. U tom pitanju je Putin u Erdoganu našao i istomišljenika i partnera. Ako se dakle stvara nekakva osovina Moskva-Ankara, onda je to jedino u energetici.

 

Preporuka uredništva