1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Komentar: Smrtna kazna ništa ne rješava

Nikakvi apeli nisu zaustavili Indoneziju u odluci da pogubi osam muškaraca zbog šverca droge. Ta je zemlja odlučna da se 'obračuna' sa švercerima, makar mora biti jasno da to ne rješava problem, misli Grahame Lucas.

Argumenti protiv smrtne kazne su i više nego uvjerljivi. Organizacija za ljudska prava Amnesty International smatra je okrutnom, nehumanom i ponižavajućom povredom temeljnog prava na život i to upravo putem države čija je temeljna zadaća zapravo čuvati živote svojih građana. Time se ne radi samo o tome da se osuđenike na kraju pogubljuje, nego i kolikim neizdrživim psihičkim mukama su izloženi već i prije te kazne. Već to bi trebao biti dovoljan argument za ukidanje te kazne.

Autoritarni režimi vole likvidacije

A ima i mnogih drugih razloga zašto smrtna kazna ne bi trebala postojati u današnjem svijetu. Tko je uopće provodi? Prije svega su to sve te neugodne autoritativne države poput Kine, Sjeverne Koreje, Irana ili Saudijske Arabije gdje su smrtne kazne svakodnevica. 2013. godine je u Iranu bilo 369 pogubljenja, u Saudijskoj Arabiji 79 - a u pojedinim slučajevima su pogubljene osobe koje su u trenutku zločina bile još maloljetne.

U niti jednoj državi na svijetu nema toliko likvidacija kao u Kini: tamošnja država je 2013. ubila više od 1.000 ljudi. U Iranu, Sjevernoj Koreji, Saudijskoj Arabiji i Somaliji se povrh toga drže i užasnog običaja da se pogubljenja provode uz punu nazočnost javnosti.

Sudan pogubljuje više ljudi nego bilo koja druga država Afrike. U Iraku je protekle godine bilo 169 pogubljenja, u Jemenu nešto više od desetak. I Bangladeš osuđuje ljude na smrt vješanjem i to često nakon dvojbenih presuda takozvanog Suda za ratne zločine u Dhaki. U svim tim zemljama čini se da smrtna kazna prije svega služi za zastrašivanje stanovništva, kao svojevrsna osveta, za borbu protiv korupcije i način da se konačno ušutka protivnike. Zapravo, iz istih tih razloga su smrtnu kaznu imali i nacisti u Njemačkoj između 1933. i 1945.

U mnogim zemljama je pravosuđe u tolikoj mjeri manjkavo da se optuženi nipošto ne mogu pouzdati kako će dobiti pošteni sudski postupak. Čak i u Sjedinjenim Američkim Državama, zemlji koja se smatra vodećom demokracijom svijeta, smrtna kazna se prije svega izriče protiv siromašnih i pripadnika etničkih manjina: u odjelima osuđenih na smrt su u golemoj većini tamnoputi građani te zemlje.

Nevini osuđeni na smrt

I iz SAD, baš kao i iz drugih zemalja se uvijek iznova otkriva kako je u pojedinim slučajevima policija sudu dostavila lažne dokaze krivice ili je pak sudu uskratila dokazne materijale koji bi oslobodili optuženog. Često i državni odvjetnici nakon teških zločina budu povedeni urlicima gomile koja traži osvetu i traže smrtnu kaznu kako bi povećali vlastiti ugled.

Grahame Lucas

Autor komentara Grahame Lucas

Sve to povećava mogućnost da i netko nevin bude osuđen na smrt - i to u golemoj mjeri. U 20. stoljeću je samo u SAD-u dokazano da je likvidirano gotovo 100 ljudi, makar nisu bili krivi za zločin za koji su optuženi. Ali smrtne kazne se na žalost provode i dalje, također i u Japanu koji je demokratska zemlja.

Odvraćanje od zločina: to je argument koji se često spominje za smrtnu kaznu. Pri tome je već odavno dokazano da smrtna kazna ne umanjuje broj niti kapitalnih zločina, šverca narkotika niti drugih oblika kriminala. Umjesto toga smrtna kazna sprječava pomirenje sa žrtvama, baš kao i resocijalizaciju počinitelja. Jer ta kazna je konačna.

Kad se počinitelji resocijaliziraju u zatvorima, ima još jedva nekog smisla onda ih još i pogubiti. Neki osuđenici se u zatorima doista potpuno promijene i mole oprost za ono što su počinili. Neki od njih se obrazuju, pišu knjige ili utjehu pronalaze u vjeri ili duhovnom životu. Kod osuđenika koji ne žale zbog onoga što su počinili - a i to je točno dokazano; doživotni zatvor je jeftinije i učinkovitije sredstvo kako bi se društvo zaštitilo od ponovnog zločina. Jer troškovi postupaka revizije i molbi za pomilovanje su upravo gigantski. Novac koji se troši u svrhu da se neki osuđenik doista i pogubi bi mnogo bolje došao za projekte pomoći žrtvama nasilja.

Indonezija na krivom putu

Sve su to argumenti koji uvjerljivo govore protiv smrtne kazne. Ali se ona ipak provodi u mnogim zemljama izvan Europe. Indonezija je proglasila moratorij na provođenje smrtnih kazni, ali njega je sadašnji predsjednik Joko Widodo odlučio obustaviti i opet pušta da se likvidiraju ljudi zbog kaznenih djela povezanih s drogom. AI je i u tom slučaju upozorio kako takva kaznena djela, po međunarodnom pravu, nisu takva zbog kojih bi se moglo izreći smrtnu kaznu.

Jokowi (nadimak indonezijskog predsjednika, op. ur.) je najavio kako želi osnažiti ljudska prava u Indoneziji. Sad je pak po drugi put dao da se provede smrtna kazna i najavio je kako neće imati više milosti niti za preko pedeset ljudi koji u tamošnjim zatvorima čekaju na pogubljenje. Pitanje koje se predsjedniku mora postaviti je jednostavno: zašto se Indonezija trudi svoje državljane spasiti od pogubljenja ako su osuđeni negdje u inozemstvu, a istovremeno kod kuće likvidira i domaće i strance? Moglo bi biti da Jokowiju u tamošnjoj javnosti toliko raste popularnost zbog takvih mjera da se može oglušiti na takvo pitanje.

Ali bi dobro učinio kad bi slijedio primjer zapadne Njemačke koja je 1949. jednostavno ukinula smrtnu kaznu. Nije je tek prekinula da bi je jednog dana mogla opet uvesti. Tako nešto je bilo i jest golema greška koja već sad baca sjenu na predsjednikovanje Widoda. I to je veliki udarac za napore u čitavom svijetu da se konačno prekine s tom neljudskom praksom.

Preporuka uredništva