1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Komentar: Propuštena šansa u pregovorima s Iranom

Prema nogometnim pravilima bi sudionici pregovora u Beču o iranskom nuklearnom programu već bili u sudačkoj nadoknadi. Dosta je toga, rok za okončanje pregovora ne smije se ponovno produžiti, smatra Barbara Wesel.

Optimisti su već povjerovali da bi ovaj puta napor mogao uroditi plodom - na kraju krajeva su preduvjeti za postizanje sporazuma u beskonačnoj priči s pregovorima o iranskom atomskom programu bili povoljniji nego ikada ranije. Režim u Teheranu se nalazi pod velikim pritiskom budući da je tamošnja privreda u krizi. Godine sve strožih ekonomskih sankcija Zapada izolirali su Iran u svijetu i odvojili ga od svjetskih financijskih tokova, znatno su otežali rad gospodarstva te reducirali izvoz nafte i plina na minimum.

Iranci, koji se bore s galopirajućom inflacijom i sve težim uvjetima života, žele samo još jedno: okončanje sankcija i povratak normalnosti. A uz to sve je i sadašnji predsjednik Hassan Rohani, koji važi za umjerenog političara, probudio nadu u poboljšanje odnosa između Irana i međunarodne zajednice i u postizanje dogovora u sporu koji se oteže već duže od jednog desetljeća. S druge strane i sam Rohani treba privredni oporavak, kako bi osigurao svoje političko preživljavanje.

Zapad želi sporazum s Iranom

Na drugoj strani su tu i interesi zapadnih pregovarača. Američkom predsjedniku Baracku Obami potreban je neki vanjskopolitički uspjeh. On je započeo direktne pregovore s Teheranom i na taj način probio blokadu neposredne komunikacije koja je trajala četvrt stoljeća, od zauzimanja američkog veleposlanstva tijekom islamske revolucije u vrijeme ajatolaha Homeinija. Obamin interes: on traži jakog regionalnog partnera u borbi protiv terorističke milicije IS, koja pod kontrolom ima dijelove Iraka i Sirije i prijeti destabilizacijom cijele regije. A na kraju su tu i Europljani koji konačno trebaju dokaz kako njihova vanjska politika, koja kombinira upornu diplomaciju s dosljednom provedbom sankcija, na kraju može biti uspješna.

Barbara Wesel

Barbara Wesel

I sada sve ukazuje na to da će i ova runda pregovora, koji traju već gotovo dvanaest godina, završiti novim produžetkom roka za postizanje dogovora. Prošlog studenog su obje strane sklopile okvirni sporazum kojim je bilo predviđeno pronalaženje konačnog rješenja u roku od šest mjeseci. U ljeto sporazum nije postignut i rok je produžen za još pola godine. A sada ponovo izgleda kao da dogovora ponovo neće biti te će rok morati biti iznova produžavan. Svatko tko ne posjeduje dar beskonačnog strpljenja kojim su obdareni profesionalni diplomati mora ove pregovore ocijeniti kao predstavu apsurdnog kazališta.

Pregovori su postali sami sebi svrhom

To je mana politike koja do rezultata želi doći vrlo ustrajnom primjenom diplomatskih sredstava, uključujući i pristanak na vrlo dugotrajne pregovore. Nakon bezbrojnih sastanaka su pregovori završili u slijepoj ulici, svaki je argument ponovljen već tisuću puta na obje strane, svi samo još ustrajavaju na svojim poznatim pozicijama. Za vladu u Washingtonu je uspjeh to da je Iran radikalno smanjio svoje kapaciteta za obogaćivanje urana. Cilj je da se ta zemlja dovede u stanje u kojem treba barem još godinu dana do izgradnje vlastite atomske bombe. Na taj bi način Zapad dobio dovoljno vremena za reakciju u slučaju potrebe.

Za režim u Teheranu uspjeh u pregovorima je čista suprotnost: zadržavanje što većeg broja centrifuga za obogaćivanje urana koji je potreban za izgradnju bombe. Čuvari revolucije i zagovarači tvrdog stava u Teheranu su naime pitanje ulaska Irana u krug atomskih sila proglasili pitanjem nacionalne časti. Mada oni te nakane naravno i dalje opovrgavaju. No proteklih desetak godina je Iran svoje nuklearne tehnološke potencijale vrlo dosljedno razvijao, do danas već dramatičnih razmjera. Zapad je Teheranu ponudio sve mogućnosti za razvoj civilnog atomskog programa. No vlasti u Iranu traže ukidanje sankcija takoreći kao neku vrstu preduvjeta za daljnje pregovore i ne pristaje na neku ozbiljnu kontrolu smanjivanja svog nuklearnog potencijala.

Treba li pauza u procesu pregovora?

Na tim pozicijama obje strane stoje već godinama. Činjenica je "da smo u brojnim pitanjima još vrlo udaljeni jedni od drugih", naglašava njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier. Neki promatrači su prije ove posljednje runde pregovora tvrdili kako je za obje strani previše toga u igri, da bi mogli dopustiti njihov neuspjeh. No vječno produženje roka za postizanje sporazuma u međuvremenu se više ne može tumačiti kao pozitiva signal. Tako dugo dok god interne borbe za moć u Teheranu blokiraju bilo kakav stvaran napredak pregovora, možda bi iskrenije bilo do daljnjeg ih naprosto zamrznuti.

Naravno da Zapad ne želi destabilizirati predsjednika Rohanija. No dok god on u vlastitoj kuće nije u stanju nametnuti svoju poziciju, nema velike svrhe truditi se oko njega kao međunarodnog partnera. A s druge strane ne postoji temeljno povjerenje naspram Irana koje bi Zapadu omogućilo neki politički ustupak unaprijed s opravdanom nadom da će mu to kasnije biti pošteno vraćeno. Na povratak Irana u međunarodnu zajednicu te na odnos koji bi bio obilježen manje mržnjom i ideologijom, a više razumnom suradnjom, nažalost ćemo morati još čekati.

Preporuka uredništva