1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Komentar: Prljavi posao EU-a i Turske

EU je s Turskom sklopila dogovor oko izbjeglica, čiji je cilj smanjivanje navale migranata u Europu. Ali taj dogovor za Europljane znači da će morati ispuniti i neke upitne ustupke Turcima, piše Barbara Wesel.

Naravno da je to ucjena. Vlada u Ankari je bez okolišanja zaprijetila da neće preuzeti izbjeglice iz Grčke ako EU ne liberalizira vizni režim za turske građane. Ali da bi došlo do jedne takve situacije, uvijek je potrebno dvoje: onaj koji ucjenjuje i onaj koga se ucjenjuje. Pa Erdoganova vlada mora dobiti neke ustupke za ono što čini za Europu, pa čak i ako mnogim Europljanima teško pada platiti cijenu za tu uslugu.

Otkrivanje anti-demokratske politike Erdogana?

Europljani se ne bi sad trebali pretvarati kao da su tek sad, odjednom, u tijeku procesa liberalizacije viza otkrili da se Turska pod Erdoganom sve više udaljava od demokratskih staza. Da su čitali svoje vlastite godišnje izvještaje o napretku, već odavno bi im do detalja bili poznati problemi. Ali autokrat s Bospora je tako dugo bio rado viđen gost u salonima moći sve dok se s njim željelo sklopiti deal oko izbjeglica. Unutarnjopolitički pritisak je bio tako velik u nekim članicama EU-a, među njima i u Njemačkoj, da su vlade bile spremne progledati Erdoganu kroz prste.

Barbara Wesel

Barbara Wesel

Promotrimo cijelu stvar i s druge strane. Turska je već prihvatila oko dva milijuna sirijskih izbjeglica, iako mnogi od njih tamo žive u bijednim uvjetima. Zašto bi dakle Turska bila spremna prihvatiti još više Sirijaca ako za to ne dobije nešto zauzvrat? Tri milijarde eura koje su obećali Europljani, ne teku, na koncu konca, u državnu blagajnu, već u projekte za bolju skrb oko izbjeglica u Turskoj. Što bi onda uopće bila motivacija turske vlade da pristane na dogovor, ako to nije politički trijumf, da se od EU-a konačno dobije ono što se priželjkuje već desetljećima: liberalizaciju viznog režima. Turska Europsku uniju nije prisilila pištoljem da s njom sklopi sporazum o prihvatu izbjeglica iz Grčke, upravo suprotno: bio je to očajnički pokušaj Angele Merkel sprječavanja raspada Europe zbog izbjegličke krize. Ona je „preživjela“ neugodne nastupe s predsjednikom Erdoganom, ponižavanja od strane turskog državnog šefa, i naravno da je znala da će deal imati i svoju cijenu. I sad se njezini stranački kolege ne bi trebali čuditi kao da ništa nisu znali i zahtijevati da se Turskoj „ne daje izbjeglički popust“. Naravno da popusta ima! Nego što?

Deal s Turskom je bila greška

U Bruxellesu se sad zahtijeva da se Turskom pozabavi, kako bi se pozitivno utjecalo na politiku te zemlje. Lijepo je kad se na taj način na životu održava nada. Ali može se biti i realističan i priznati da se Turska nakon godina ignoriranja od strane EU-a kreće u nedemokratskom smjeru. I da se taj proces mora promatrati uglavnom – bespomoćno.

Da ne bi bilo nesporazuma: Europa mora od jutra do mraka kritizirati kršenje ljudskih prava, progon Kurda i procese protiv novinara. I Europa mora izvršiti politički i gospodarski pritisak kako bi „prigušila“ Erdoganove diktatorske tendencije. No, pod danim okolnostima ona uopće nije smjela sklopiti sporazum s Turskom. To je prljavi deal. I dokaz nesposobnosti Europe koja nije u stanju prihvatiti barem isti broj sirijskih izbjeglica kao i Turska. I onda nakon svega se praviti kao da se odjednom otkrilo demokratske deficite Ankare jednostavno je licemjerno. Tko naručuje, taj i plaća račun. To vrijedi i u politici.

Preporuka uredništva