1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Komentar: Pouke iz prošlosti

U “grčkoj drami“ svatko kroji svoju istinu, onako kako mu to odgovara. Ne rade to samo “uglađeni” komunisti u Ateni, već i njemačka kancelarka i njezin ministar financija, piše u svom komentaru Rolf Wenkel.

Kancelarka, njezin ministar financija i njihove kolegice i kolege po dužnosti u Europskoj uniji su očito majstori u potiskivanju realnosti. Oni inzistiraju da nikakav oprost dugova (ili njihovo „rezanje“) Grčkoj ne dolazi u obzir, ponašaju se kao da će Atena u nekoj dalekoj budućnosti biti u stanju vratiti svoj dug.

Međunarodni monetarni fond (MMF) i mnogi poznati ekonomisti javno govore ono što porezni obveznici u Europi već znaju: jedanaest milijuna Grka nikada neće moći otplatiti kompletan dug od 323 milijarde eura. Djelomičan oprost duga i značajno produženje roka za ostatak dali bi ovoj izmučenoj zemlji novu perspektivu.

Glupe ideje

Političarima bi stvarno trebali pokazati nešto više iskrenost prema biračima i poreznim obveznicima. Političari bi morali priznaju da je apsurdna i glupa bila ideja uvođenje zajedničke valute prije uvođenja zajedničke ekonomske, fiskalne i socijalne politike. Oni bi morali priznati da je apsolutno glupa ideja bila da se u ovaj klub pozovu zemlje juga, s njihovim mekim valutama i da im se tako ukine mogućnost da greške u ekonomskoj politici izglade devalvacijom vlastite valute.

Više iskrenost bi za porezne obveznike također značilo i gorku istinu: novac od prva dva programa pomoći za Grčku je nestao, a isto će biti i s trećim. Ali, trebalo bi biti dovoljno iskren i te nove fondove ne nazivati kreditima, nego reći što oni doista jesu: financijska pomoć za narod koji je u nevolji. Klauzulu u ugovorima iz Lisabona, o tome da nema spašavanja, ionako nitko ne shvaća ozbiljno – najmanje od svih špekulanti na financijskim tržištima.

Rolf Wenkel

Rolf Wenkel

Tehnička pomoć

Oko 70 posto Grka želi ostati u eurozoni ako ni zbog čega drugog onda zato što tako vladajuća politička elita svoje pristalice i klijentelu ne može obasipati novcem koji tiska na vlastitim strojevima. Toliko hrabrosti treba biti nagrađeno ne samo kroz financijsku, već i tehničku pomoć.

Tako bi Atena, na primjer, ako već ne želi ili ne može smanjiti svoj ogromni birokratski zaposlenih u državnoj službi, mogla barem prekvalificirati te ljude. Uvjeren sam da uz dovoljno tehničke pomoći iz ostatka Europe i Grci mogu naučiti korektno računovodstvo, da mogu organizirati korektnu poreznu administraciju i uvesti katastar. Ali, prvo se mora dokapitalizirati grčke banki. Jer bez novca i bez povjerenja u banke, kolabira i najzdravija privreda – nezavisno o pitanju da li su ekonomskom patuljku poput Grčke stvarno potrebne četiri velike banke.

Prije svega bi kancelarka i njezin blagajnik trebali razmisliti o djelomičnom ili potpunom otpisivanju dugova. Toga je naime već bilo i ranije. 1953., dakle osam godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, oko 70 zemalja je od mlade Savezne Republike Njemačke od Njemačke potraživalo 30-tak milijardi tadašnjih njemačkih maraka. Tada je potpisan Londonski sporazum kojim su vjerovnici „oprostili“ Nijemcima oko pola duga. I tako učinili mogućim njemačko poslijeratno „ekonomsko čudo“.

Preporuka uredništva