Ovako nećemo uspjeti!

Registar grijeha njemačke politike prema izbjeglicama sve je duži i duži. Dok je početak prihvata izbjeglica prošlog ljeta, zasnovan na visoko-moralnom načelu da se ljudima čini dobro, u sebi imao nešto plemenito, sada u političkom Berlinu vlada panika. Sve stranke u Bundestagu pa tako i Zeleni unisono traže "oštar odgovor pravne države", govore o izgonu napadača i pooštravanju zakona. Pri tome se najveći dio kazni neće moći realizirati jer s podjelom vlasti na izvršnu, sudsku i zakonodavnu nijedan sudac neće dopustiti politici da mu kaže što treba činiti. A izgon iz zemlje ne postoji bez prethodne sudske odluke.

Osnovni problem je što je njemačka vlada odustala od kontrole njemačkih granica. I dalje svaki dan nekoliko tisuća ljudi, koji nisu registrirani i koje nitko ne pita odakle zapravo dolaze, ulazi u zemlju.

Ne znamo tko je sve među nama

Uz to njemačka vlada očito potpuno zatvara oči pred pitanjem, bi li među više od milijun pridošlica mogli biti i teroristi. Nju podržava većina dobronamjernih multi-kulti apologeta u medijima i političkom establišmentu. U posljednjem trenutku spriječeni napad u Parizu, koji je pokušao izvesti jedan simpatizer IS-a, baca svjetlo prije svega na jednu stvar: mi ne znamo koga sve imamo u našoj zemlji. Taj islamist je boravio jedno vrijeme u izbjegličkom domu u Njemačkoj, bio je čak i u njemačkom zatvoru. Žonglirao je sa sedam različitih identiteta. A mi to nismo znali.

I posljednjem multi-kulti romantičaru mora biti jasno da masovni dolazak mladih muškaraca iz arapskog i sjevernoafričkog područja ugrožava unutarnji mir u Njemačkoj. Ali ne zato što bi ih se paušalno sumnjičilo da su kriminalci ili teroristi, već zato što toliki broj pridošlica samo povećava neuspjelu integraciju dijela migranata. Minus puta minus samo u matematici daje plus.

Mi se sada nalazimo usred političko-emocionalnih "klimatskih promjena". Raspoloženje u Njemačkoj se mijenja - i to vrlo brzo. Osjećaj da su prevareni truje ionako nimalo dobro raspoloženje na ulici, u gradskim upravama i političkom Berlinu. Ne samo u Kölnu, već i na drugim mjestima se gole činjenice preokreću ili prešućuju. Deviza glasi: samo ne povezati masovne kriminalne i seksističke napade, do kojih je došlo u Kölnu, s izbjegličkom politikom njemačke vlade. Jedna stvar je međutim potpuno jasna: strah da bi se netko mogao doimati kao neprijateljski raspoložen prema strancima bio je veći od brige zbog gubitka kontrole nad državom. Mustra ponašanja stalno je bila ista: nije se moglo dogoditi ono što se nije smjelo dogoditi!

Prevelik zalogaj za prvake svijeta u redu i disciplini

Kelnska novogodišnja noć dokaz je za još jedan problem. Upravo mi Nijemci, prvaci svijeta u redu i kontroli, zakazali smo na grandiozan način kada je u pitanju organizacija. Balkanski promatrači njemačkih dana kaosa u nevjerici trljaju oči zbog tolike nesposobnosti. Nema kontrola na granicama, nema registracije izbjeglica, na stotinu tisuća neriješenih molbi za azil. Ali tu je zato puno dobre volja, lakovjernosti i naivne nade da će sve nekako dobro završiti.

Odavno je jasno da se nešto mora dogoditi. Ministar Müller najavljuje srednjoročne prognoze o dolasku osam do deset milijuna izbjeglica. On to dobro mora znati, konačno na čelu je Ministarstva za razvoj i ima u vidu ljude iz Afrike i Azije koji sjede na spakiranim koferima i samo čekaju da krenu. Politički koncept za rješenje izbjegličkog pitanja je na razini EU-a nezamisliv. Tu vlada načelo zatvorenih vrata. Nitko, radilo se o Poljskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Mađarskoj, neće nam tu pomoći. Mi s izbjeglicama sami moramo izaći na kraj. A to počinje tako što ćemo konačno morati biti iskreni jedni s drugima. Mi ne možemo izaći s tim problemom na kraj ako ne smanjimo broj novih dolazaka. Moramo odlučiti želimo li spasiti Schengen kao načelo otvorenih granica ili želimo provesti naš njemački, individualni, u svijetu jedinstveni princip za dobivanje azila. Jer, jedno i drugo ne ide.