1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Komentar: Od Münchena do Münchena

München je tijekom vikenda mogao postati sinonimom jednog povijesnog zaokreta. Ali ponovno, i opet s negativnim prizvukom, "München" je simbol političke tragedije, smatra Christian F. Trippe.

Slijedi li Rusija neku dugoročnu strategiju? Ili ruski predsjednik djeluje više situativno i spontano, kako bi se približio ostvarenju svog cilja, oživljavanju Rusije kao velesile? To si pitanje već godinu dana, otkako Vladimir Putin aneksijom ukrajinskog Krima i hibridnim vođenjem rata u Donbasu „drma“ temelje europskog poretka, postavljaju političari koji se bave vanjskom politikom i analitičari.

Ruski šef diplomacije Sergej Lavrov je rado viđen gost na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji. U krugovima moći u Kremlju on je jedini koji njeguje svoje kontakte na Zapadu – a tako je i proteklih godina podnošljivijom učinio pokoju političku trzavicu. No, njegov nastup u Münchenu ovaj je put izazvao zaprepaštenje, mahanje glavom i smijeh. Lavrov je djelomično zvučao kao recitator, on je posvojio dijelove one drske propagande koja ide u pogrešnom smjeru i čiji je zaključak opasno pogrešan: Zapad je kriv za sve, jer Zapad je nakon sloma Sovjetskog Saveza sustavno ponizio Rusiju.

Minhenska pozornica

Logična posljedica tog pristupa: sve što Rusija sad čini, služi „amortizaciji“ tih poniženja koja se (o)trpjelo više od dva desetljeća – i time je legitimno. Lavrova je raskrinkala ljutita izjava o tome kako se Zapad nakon pada Berlinskog zida ponašao kao da je pobijedio u Hladnom ratu. I što onda? Samoobmana se u politici već često pretvorila u samoprecjenjivanje i avanturizam.

Christian F. Trippe

Christian F. Trippe

Već 2007. je Lavrovljev šef Minhensku sigurnosnu konferenciju iskoristio kao pozornicu za govor koji je zapravo bio optužnica. Vladimir Putin prije osam godina je napao SAD i NATO, iz čista mira, kako se tada činilo mnogima. Retroaktivno postaje jasno da je Putinova kritika „monopolarnog svijeta“ bila više od samo retoričke objave rata Zapadu. Putin je programatski tada najavio ono što će obilježiti rusku vanjsku politiku u godinama koje su slijedile – u Gruziji, Moldaviji, na Krimu, na istoku Ukrajine. Lavrovljev zbunjujući nastup ove godine time je neka vrsta zaključnog naglaska.

Nova konfrontacija Istok-Zapad

Kada povjesničari u budućnosti budu pitali kada je i pod kojim okolnostima počeo novi Hladni rat, oni će moći pokazati prstom na bavarski glavni grad. München je simbol nove konfrontacije Istok-Zapad, koja međutim izgleda samo kao deformirana sablast. Ovaj put nitko na Zapadu ne želi taj sukob, kojem nedostaju ideološki obrisi i konkurencija. Rusija ne može ponuditi neki drugi poredak i društveni model. Pokušaj da se vrijednostima Zapada suprotstavi pravoslavno-ruski svijet djeluje u najboljem slučaju ambiciozno. Ali on se ne čini privlačnim.

Odbacivanjem racionalnih argumenata i ponuda, te rabljenjem čistokrvne politike moći i nasilja, rusko političko vodstvo djeluje protiv interesa zemlje. Tu opet u prvi plan dospijeva poznati „Minhenski sindrom“, München iz 1938. godine: zapadne sile su tada vjerovale kako će moći „smiriti“ Hitlera ako mu daju Sudete, a da pritom uopće ne pitaju Češku što misli o toj ideji. Taj "München" je u današnjoj Ukrajini strašilo za ono što se dogodi kada neka zemlja postane igračka u rukama velikih sila.

Barem će ukrajinski predsjednik Petro Porošenko biti za stolom kada se u srijedu u Minsku održi susret „četvorke“, na kojem bi se trebalo pregovarati o mogućem primirju na istoku Ukrajine. Bez obzira što se tamo dogovori: to neće zaustaviti novu konfrontaciju Istok-Zapad. Crta koja ih razdvaja i koju je Rusija povukla u Münchenu je već previše debela.

Preporuka uredništva