1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Komentar: Nedovoljno znanja o istočnoj Europi

60 poznatih Nijemaca je u jednom otvorenom pismu upozorilo na opasnost od rata s Rusijom. Ipak ovaj časni apel je previdio glavne činjenice, smatra Ingo Mannteufel.

U javnom apelu, objavljenom u njemačkim medijima, pod nazivom "Ponovo rat u Europi? Ne u naše ime!" 60 poznatih i cijenjenih Nijemaca upozorilo je na opasnost od rata u Europi i zauzelo se za dijalog s Rusijom. Imaju pravo: U Europi više ne smije biti rata. Dijalog je uvijek najvažnija vanjskopolitička obveza demokracije. To važi i u sadašnjem ophođenju s Rusijom. Ipak ovaj plemeniti apel ljudi koji su neupitno dali velik doprinos u politici, gospodarstvu i kulturi, nije opravdan, kada je riječ o aktualnom konfliktu.

Iluzija umjesto činjenica

Potpuno je, doduše, ispravno da rata u Europi ne smije biti, ali on već odavno postoji: U proljeće je ruski predsjednik Putin vojno zauzeo Krim i anektirao ga Ruskoj federaciji. Do otvorenog rusko-ukrajinskog rata nije došlo samo zato jer se preopterećeni Kijev uplašio vojne obrane. Na istok Ukrajine je, naprotiv, prebačen rat s tisućama mrtvih i masovnim pustošenjima. A bez slanja oružja i trupa iz Rusije taj rat ne bi bio zamisliv. Ovaj apel stoga nije u skladu sa stvarnošću.

Još gore: Apel sugerira kao da bi se Zapad i njemačka politika željeli suočiti s Rusijom vojnim sredstvima. Ništa nije apsurdnije od toga: Njemačka vlada i vrh Europske unije isključuju jednoglasno svaku mogućnost vojnog rješenja konflikta. Posebice njemačka kancelarka Angela Merkel i ministar vanjskih poslova Steinmeier unatoč svim teškoćama nastavljaju sa svim diplomatskim sredstvima. Ako potpisnici ovog apela žele podržati tu diplomaciju onda imaju pravo. Ali onda u tom pismu nedostaje apel upućen ruskoj politici "da postane svjesna ozbiljnosti situacije" i obrani obvezu očuvanja mira.

Ingo Mannteufel

Ingo Mannteufel

Ako se novinarima i komentatorima podmeće da ne znaju za strah Rusije da ju NATO okruži, onda je to ravno izvrtanju činjenica. Čini se da su potpisnici pisma previdjeli dva bitna aspekta: prvi, ne postoje konkretni planovi NATO-a da u svoje članstvo primi Gruziju i Ukrajinu. Upravo 2008. godine objema zemljama nije omogućen prijem u NATO. Summit NATO-a u Walesu ove godine je ovu odluku praktično potvrdio. Drugo, potpisnici pisma ne bi trebali zaboraviti da osim ruskih sigurnosnih interesa postoji i strah Ukrajinaca i Gruzijaca, koji su morali doživjeti da su pojedini dijelovi njihovih vlastitih zemalja odcijepljeni zahvaljujući ruskoj vojnoj sili.

Proturječan apel

Apel postaje potpuno proturječan na svom kraju. Jer nakon podsjećanja na nadu iz 1990. godine da se želi stvoriti Europu ujedinjenu u slobodi i demokraciji, pismo završava rečenicom "do konflikta u Ukrajini mi u Europi smo krivo mislili da smo na ispravnom putu". To je višestruko nelogično.

Jer Ukrajinci su željeli postati dio slobodne i demokratske Europe. Ono što na ispravan način važi za Ruse, ne smije biti uskraćeno Ukrajincima.

A ako je Rusija europskom politikom izgurana iz Europe - kako se prvotno tvrdilo - onda se Europa nije mogla posljednjih desetljeća nalaziti na ispravnom putu. To bi porekli i ruski političari, zaduženi za sigurnosna pitanja, jer ruska kritika protiv europske politike prema susjedima je mnogo starija od aktualnog konflikta u Ukrajini.

Pritužbe protiv NATO-ove politike proširenja i protiv politike EU-a u postsovjetskom prostoru rusko vodstvo je u posljednjih skoro 20 godina stalno iznosilo. Redovito je Zapad rusku kritiku ignorirao. Je li to bilo pametno, time će se baviti povjesničari. U središtu pozornosti će pri tome biti prije svih zapadni političari iz vremena 1990-ih i prvih godina 21. stoljeća koji prema tom tumačenju nisu poštovali ruske sigurnosne interese. U svemu postoji određena doza ironije da neki od potpisnika aktualnog pisma upravo pripadaju među političare iz tog vremena.

Pismo u svojoj selektivnosti pokazuje zastrašujuću neupućenost o Rusiji i Ukrajini. Na te zemlje se pritom ne gleda uzimajući u obzir njihove povijesti, aktualne procese, osobine i višeslojnosti, već samo kao na objekt (zapadno)europske željene projekcije. Stvarni izazovi su drugi: Kako se može konkretno suočiti s kriznom, revizionističkom i sve više autističnom Rusijom? Kako izgleda stvarni balans između obrane od opasnosti, obuzdavanja i politike popuštanja? Apel na plemenita opća mjesta sigurno je premalo.

WWW-linkovi