1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Komentar: Nakon Hrvatske ne smije biti kraj

Europska unije je prije godinu dana dobila svoju najmlađu članicu. No nitko ne slavi tu obljetnicu - ni u Hrvatskoj, a niti u ostatku EU-a. Ali otrežnjenje na obje strane ne mora biti loše, smatra Christoph Hasselbach.

U Hrvatskoj nije vladalo euforično proeuropsko raspoloženje čak ni uoči ulaska u EU, a godinu dana kasnije ono je još puno manje. Razlozi su očiti. Gospodarski i investicijski polet, kao i polet na tržištu rada ne samo da su izostali, nego se zemlja djelomično nalazi u lošijem stanju nego prije ulaska u Uniju. Nezaposlenost je danas na razini "problematičnih" zemalja Grčke i Španjolske, recesija traje već pet godina, a Vlada ne uspijeva obuzdati proračunski manjak. Za razliku od stanja nakon ulaska Poljske i Slovenije u Uniju 2004. godine, nakon hrvatskog ulaska strane investicije su znatno smanjene. Korupcija, birokracija i kruto tržište rada zapreke su za poduzeća. Članstvo u Uniji nije čudotvorno sredstvo od kojeg će sve odmah biti bolje. Osim toga, više nema ni bescarinske trgovine koju je Hrvatska prije imala s drugim državama nastalima na području bivše Jugoslavije. I obratno, uvoz iz drugih članica EU-a predstavljaju jaku konkurenciju hrvatskim proizvodima.

Peh pogrešnog trenutka

To ne znači da bi Hrvatskoj izvan EU-a bilo bolje. Što se tiče raspoloženja na obje strane, ova zemlja je prije svega imala peh da je postala članicom u pogrešno vrijeme. Kod velikog proširenja 2004. s ulaskom deset novih članica još je vladalo ushićenje i na Istoku i na Zapadu. Činilo se da je Europa time konačno prevladala svoju desetljetnu podjelu. Zato skoro nitko nije baš točno gledao na to ispunjavaju li nove članice stvarno političke i gospodarske uvjete za primanje u članstvo. To blagonaklono odvraćanje pogleda osvetilo se najkasnije 2007. ulaskom Rumunjske i Bugarske u EU. Još i dan danas pojedine zapadne vlade zamjeraju tim dvjema zemljama tešku korupciju i nedostatke u pravosuđu. Zato je preispitivanje Hrvatske ispalo još strože. A tu je bila i financijska i dužnička kriza. Zemlje poput Grčke, Portugala ili Irske su morale biti spašene od državnog bankrota. Od kada se EU našao na rubu provalije, prije svega u bogatim, stabilnim državama na sjeveru više nema volje za preuzimanjem daljnjih problematičnih slučajeva.

Bez perspektive za članstvo nema stabilnosti

Christoph Hasselbach

Christoph Hasselbach

Tako se raspoloženje temeljito promijenilo. Nakon Hrvatske je za sada dosta, rekli su mnogi iza zatvorenih vrata. A to osjećaju ljudi u drugim dijelovima bivše Jugoslavije. Tko danas na hrvatskoj strani žali za starim vremenima, stvarno čezne za jednom varkom. Globalizacija bi u svakom slučaju prisilila na bolne strukturne reforme i povećanje konkurentnosti. No tko danas zatvara granice i ne želi više primiti daljnje članice, isto tako pojednostavljuje stvari. EU, doduše, iz ekonomskih razloga ne treba zemlje poput Srbije, Albanije i Makedonije. Ekonomski gledano, one će dugoročno biti veći teret nego dobitak. No politički gledano u interesu Unije su trajni mir i stabilnost na području bivše Jugoslavije. Upravo problem Srbija - Kosovo neće biti riješen bez perspektive za članstvo. Proces pristupanja je možda dug, no ljudi u tim zemljama moraju imati konkretnu nadu da njihovi napori nisu uzaludni.

Balkan nije Turska ili Ukrajina

Može se prepirati o konačnim geografskim granicama Europske unije. Može se prepirati i oko toga pripada li Turska, kulturno gledano, ovdje. EU s Turskom bezvoljno i neiskreno o članstvu pregovara godinama, mada je jasna većina u Europi protiv i mada se Turska godinama udaljava od europskih vrijednosti. Može se prepirati i oko toga mogu li Ukrajina ili Gruzija ikada biti punopravne članice ili bi cijena trajnog neprijateljstva s Rusijom bila previsoka. No cijeli Balkan bi sigurno trebao imati jasnu perspektivu u EU-u. To je područje za Uniju previše centralno, da bi se prepustilo samom sebi kao stalno bure baruta. Naravno, protiv volje ljudi se taj cilj ne može ostvariti. No otrežnjenje na obje strane može čak biti od pomoći: u zemljama koje žele u EU na europsku se perspektivu sada sigurno gleda realnije nego prije deset godina. Ali i starim članicama ne šteti više realnosti. Ondje se visak kreće između euforije proširenja do kategoričnog odbijanja - prije nego što se, nadamo se, zaustavi na razumnoj sredini.

Preporuka uredništva