1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Komentar: Kosovu je potrebna pomoć

Desetine tisuća ljudi s Kosova napustilo je proteklih mjeseci svoju domovinu. Masovni egzodus neće se moći zaustaviti bez velike pomoći EU-a i SAD-a, piše u svom komentaru Robert Schwartz.

Jugoistočni rub Europe ima osjećaj da ga je Europska unija zaboravila. Opet. Ponovno je to, kao i toliko puta do sada, ista igra: vođeni europskom idejom čitavi narodi streme demokraciji, neovisnosti i blagostanju. Ipak, politički zaokret, ekonomske i socijalne reforme u bivšim socijalističkim državama ne mogu doći same od sebe. To je poznato najmanje četvrt stoljeća, od pada Željezne zavjese. To znaju u Bruxellesu i u Berlinu. Njemačka i EU su obećale pomoć i manje ili više podržavale države jugoistočne Europe u tranziciji.

Nakon rata u bivšoj Jugoslaviji je vremenski ograničenim Paktom stabilnosti za jugoistočnu Europu trebalo financijski podržati prijelaz na demokraciju i tržišnu privredu. Ali do građana ta tranzicija nije stigla. Ne samo jer novca nije bilo dovoljno nego i zato što je mnogo sredstava nestalo u mračnim kanalima – mutni poslovi, olakšani činjenicom da su tokovi novca tek površno kontrolirani. Korupcija i nesposobnost poslovanja u vlastitim zemljama u kombinaciji s opreznim investicijama bogatog Zapada i ogromnom nezaposlenošću su mnoge ljude otjerali u siromaštvo. A i natjerali na odlazak iz zemlje.

Nije samo na Kosovu vođena pogrešna politika

Kosovo je najnoviji primjer. Suvišna je čitava diskusija ministara unutarnjih poslova EU-a o tome da li treba liberalizirati vizni režim prema Kosovu ili zemlju proglasiti „sigurnom“. Život na Kosovu je isto toliko siguran ili nesiguran kao i u Srbiji, Makedoniji ili Albaniji. Bijeda mnogih kosovskih Albanaca je nepodnošljiva. Najprije bježe socijalno najugroženiji, često Romi, u nadi da će pobjeći od siromaštva. Brzo slijede i dobro obrazovani mladi ljudi u želji za boljim životom u Uniji. I to iako svi znaju da gotovo nitko ne dobije azil i da će uskoro svi biti vraćeni natrag.

Robert Schwartz

Robert Schwartz

Aktualni izbjeglički val trebao bi probuditi EU, ali i Sjedinjene Američke Države. Već su previše upozorenja prespavali. Uz veliku zapadnu pomoć je rođena jedna država čije su šanse bez kontinuirane i dugoročne ekonomske i političke podrške od početka već bile male. Bruxelles i Washington i dalje su odgovorni i ne smiju prepustiti najmlađu državu Europe samoj sebi.

No, Kosovo ni izbliza nije jedini primjer pogrešne razvojne politike usred Europe. Bugarska i Rumunjska, a kasnije i čitav Zapadni Balkan, po sličnom scenariju su vođeni prema Europskoj uniji – uz mnogo oklijevanja i mnoge prepreke. Pritom bi pakt solidarnosti – sličan njemačkom „doprinosu za solidarnost“ za bivši DDR – svakako bio mnogo učinkovitiji za ljude na jugoistoku Europe.

Jedina želja – dostojan život u domovini

Tu stvari ne treba uljepšavati: zabilježen je veliki val migracije s istoka na zapad Njemačke. Ali nikada nije bilo masovnog bijega. Brzo vidljivi privredni zamah u istočnim pokrajinama je privlačio nove investitore, stopa nezaposlenosti je ostala pod kontrolom, životni uvjeti i prihodi danas mogu se itekako uspoređivati s onima u zapadnim pokrajinama.

Ljudi u jugoistočnoj Europi o takvom razvoju mogu samo sanjati. Sve što žele je život dostojan čovjeka u vlastitoj domovini. Odlasci u egzil nastavit će se sve dok takva srednjoročna perspektiva nije ponuđena. To važi i za Kosovo. Kada zahtjev za azil bude konačno odbijen, većina migranata će pokušati ilegalno ostati na Zapadu, pokušati će preživljavati radeći na crno. Iz njihove perspektive je takav život lakše podnositi nego bijedu kod kuće.

Europska unija mora konačno priznati da je vodila pogrešnu politiku na jugoistočnoj periferiji Europe. Za to su potrebni hrabrost i politička odgovornost. I volja da se sasvim drugačije pristupi fenomenu ekonomskih izbjeglica, unatoč kriznim žarištima u Ukrajini i Grčkoj. Nije nov zahtjev za „Marshallovim planom“ (kao za zapad Europe nakon Drugog svjetskog rata) ili „solidarnim doprinosom“ za tu regiju. Ali izgleda da taj zahtjev nije čuo nitko u Uniji i SAD-u. Možda ga nije htio čuti.

Sve dok na vidiku nema rješenja koje će zaista stići do građana, uvijek će u Europi postojati grupe ljudi koje okreću leđa svojoj zemlji kako bi pobjegli od bijede. I kako bi prije svega svojoj djeci osigurali dostojanstven život.

Preporuka uredništva