1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Komentar: Izbjeglice i izazov nacionalnih država

Izbjeglice će u znatnoj mjeri dovesti u pitanje europske životne navike. Prije svega će se promijeniti tradicija nacionalne države, smatra Kersten Knipp. No, srećom, tradicije su fleksibilne.

Tko želi ljude koji se međusobno ne poznaju i zapravo ne žele imati ništa jedni s drugima, zainteresirati jedne za druge, mora biti kreativan. Jer većina ljudi rado živi u njima poznatim krugovima. Obitelj, mjesto u kojem žive, pokrajina: sve što prelazi te granice im je prilično daleko.

To je morao shvatiti i svaki njemački političar koji se u drugoj polovici 19. stoljeća zalagao da se čitav niz njemačkih državica poveže u jedan savez, tadašnje Njemačko Carstvo. Većina njihovih sunarodnjaka, zaključili su, nije znao što da počne s idejom nekakve ujedinjene Njemačke.

Ipak, ujedinjenje je bilo poželjno. A za to su trebali i pjesnici. Oni su stvarali poticajne stihove i strofe koji su u narodu trebali stvoriti osjećaj novog njemačkog jedinstva. August Heinrich Hoffmann von Fallersleben je 1841. godine napisao "Pjesmu Nijemaca" čija je treća kitica sve do danas njemačka nacionalna himna. Autori poput Achima von Arnima ili Clemensa Brentana stvarali su vlastite "narodne pjesme" koje lako ulaze u uho. I frankfurtska narodna svečanost iz 1862. podsjetila je posjetitelje na stvarnu želju ove manifestacije: "Želimo biti jedan narod braće" stajalo je velikim slovima napisano iznad ulaza.

Izmišljena tradicija

Moderni povjesničari takvu mješavinu stihova, pjesama, priča označavaju kao invented traditions, "izmišljena tradicija". Dakle tradicije koja, makar se tako misli, ne potječe iz dave prošlosti nego su čista tvorevina umjetnika - izmišljena kako bi se mlada nacionalna država usadila u srca ljudi. Projekt je uspio: ljudi su sebe odjednom vidjeli kao Francuze, Italijane, Poljake, Rumunje, Hrvate ili Nijemce. Prije više od 150 godina počeli su sa pjevanjem svojih pjesama i vijorenjem zastavama. A od prije nekoliko desetljeća navijaju za svoje momčadi na europskim i svjetskim sportskim natjecanjima.

Europljani su tako već odavno svoje nacionalne države povezali i osjećajima uz njih. Europska elita se isto tako već odavno dobro snašla u globaliziranom svijetu, ali većina građana se prije svega određuju po svojoj domovini. Tek nakon toga dolazi Europa, a onda i svijet.

Gemälde - Die Proklamation des Deutschen Kaiserreiches

Proklamacija stvaranja Njemačkog Carstva - zapravo na temelju izmišljenog zajedništva.

Različite tradicije

Ali ono što sad doživljavamo na upravo neviđen način dovodi u pitanje te navike. Kos, Ceuta, Lampeduza... Svakog dana gledamo seobu koja će korjenito promijeniti europske nacionalne države, a time i životne okolnosti u kojima su živjeli i žive naraštaji Europljana kao da je to nešto samo po sebi razumljivo.

Naravno da je do sada uvijek bilo migracija. Promjena mjesta boravišta je čak znak razvijenog društva. Ali do sada se ona odvijala u mnogo manjim razmjerima i jedina iznimka je možda bila selidba nakon Drugog svjetskog rata. Ali ona se zbivala uglavnom unutar Europe, dakle u jednom prostoru koji je bio manje ili više kulturološki homogen.

No sada ljudi dolaze u mnogo većem broju i iz sasvim drugih područja svijeta. Oni sa sobom nose sasvim drugačija iskustva, kulture, uvjerenja. A već dosadašnja iskustva - na primjer rasprave o nošenju marame, o zajedničkom tjelesnom odgoju dječaka i djevojčica ili obrednom klanju životinja - pokazale su kako nije uvijek lako povezati ih sa europskim tradicijama.

Brige, ne rasizam

Deutsche Welle Kersten Knipp

Autor komentara Kersten Knipp

Zato se ne trebamo čuditi za sve te bojazni, brige i djelomice nevoljkost s kojom brojni Europljani prate ovaj val izbjeglica. Ipak bi trebalo biti oprezan sve takve osjećaje odmah osuditi kao netrpeljivost prema strancima ili kao rasizam. Naravno da ima i netrpeljivosti i rasizma. Ali ne mora svako oklijevanje, svako odbijajuće držanje biti znak podmuklih uvjerenja.

Jer nije nikakva sitnica ta promjena poznatih životnih okolnosti koju donosi ta masovna seoba u Europu, niti za doseljenike, niti za zajednice u koje dolaze.

No upravo fenomen "izmišljene tradicije" pokazuje da je zajednički život ipak moguć. Opet će trebati pjesnika i umjetnika koji će novom multikulturnom društvu kakvo se stvara, dati novo samorazumijevanje. Neka vrsta mita o stvaranju koji će biti dovoljno snažan kako bi povezao različita iskustva.

Društva, pokazala su to iskustva 19. stoljeća, su izuzetno fleksibilne tvorevine koje mogu prihvaćati veoma različite oblike. Ali to se ne događa preko noći. I ne može se provesti u neograničenim razmjerima. Bez obzira kako ružno to zvučalo: doseljavanje se mora ograničiti i mora ga se upravljati. To tražiti ne znači dati riječ rasizmu, nego težiti harmoničnu preobrazbu Europe i njenih nacionalnih država.

Preporuka uredništva