Komentar: Intervencija može, ali bez nas

Glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen rado bi udario i kaznio sirijskoga vlastodršca za upotrebu bojnog otrova. Ali ne može jer je vojni savez kojemu Rasmussen predsjeda prekrižio ruke i čeka. Dok je glavni diplomat NATO-a nakon što je vidio dokumentaciju tajnih službi uvjeren da je Asadov režim ispalio granate s bojnim otrovima, većina od 28 članica NATO-a nije tako žustra i radije čeka na SAD, vodeću silu Saveza. Da bi se druge diktatore odvratilo od upotrebe bojnih otrova mora se intervenirati, zahtijeva Rasmussen. Taj zahtjev je, iako nije izričito rečeno, upućen SAD-u i vodećim silama NATO-a koje bi bile u stanju izvesti ciljane udare na položaje snaga predsjednika Asada.

NATO kao organizacija mora ostati pasivan jer može djelovati samo ako su njegove članice složne i zatraže djelovanje. A od toga su još jako daleko. I to frustrira Andersa Fogha Rasmussena koji je nekoć kao danski ministar vanjskih poslova čvrsto stajao uz američkoga predsjednika Georgea W. Busha prilikom intervencije u Iraku. Za razliku od intervencije NATO-a u Libiji prije dvije godine za Siriju nema mandata Ujedinjenih naroda na kojemu bi mogla biti utemeljena primjena sile. Istina, NATO je u ratu oko Kosova 1999. intervenciju počeo također bez mandata UN-a, ali tada su i članice NATO-a bile složne, a SAD je odlučno predvodio akciju.

U slučaju Sirije je situacija zamršena. NATO nema uloge. Velika Britanija i Njemačka iz različitih razloga neće sudjelovati u intervenciji. Samo bi Francuska kao jedina europska saveznica SAD-a mogla sudjelovati. Kad Anders Fogh Rasmussen zahtijeva da međunarodna zajednica mora intervenirati, moćni vojni savez stoji po strani kao gledatelj. To je zapravo suprotnost od onoga što je "novi" NATO trebao jednom postati nakon kraja Hladnog rata. Nakon iscrpljujućeg rata u Afganistanu među članicama NATO-a se proširila nespremnost na nove avanture "out of area" (izvan područja Saveza). Nitko više ne želi ići u teško procjenjive rizike. Tu malo pomažu apeli glavnog tajnika NATO-a.

Jedina uloga koju NATO igra na rubu sirijskog konflikta je zaštita članice Turske. Na molbu Ankare su na jugoistoku Turske stacionirane rakete tipa Patriot iz Njemačke, Nizozemske i SAD-a. Ukoliko bi Sirija u slučaju daljnjeg zaoštravanja sukoba napala Tursku, karte bi bile nanovo promiješane. To bi bio slučaj napada na jednu članicu prema petom članku Povelje NATO-a. Tada NATO ne bi mogao ostati samo promatrač.