1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Komentar: Helmut Schmidt, kozmopolit iz predgrađa

Dok je bio kancelar, Helmut Schmidt se više obraćao glavama nego srcima Nijemaca kao Brandt. Ali upravo njegova izuzetna inteligencija i poštenje su mu do kraja života jamčili poštovanje, smatra Volker Wagener.

Helmut Schmidt je poput stilske ikone. On je postavljao nova mjerila, a njegovi govori u Bundestagu su bili od onih koje ćete zapamtiti, već i zbog njegove tipične modulacije u govoru. On je bio majstor izgovorene riječi koji je čak i interpunkciji dao zvuk. Sve to povezano s aurom strogog, uvijek nadmoćnog i tek umjereno blagog oca obitelji. Za nekoliko naraštaja je on bio tu da objasni složenost svijeta ili, kao što je jednom napisao autor jedne njegove biografije, on je bio najmlađi starac.

Čitavi svjetovi su ga razlikovali od njegovog stranačkog kolege i prethodnika Willyja Brandta. Njih dvojica su predstavljali potpuno suprotne sociološke i ideološke pozicije socijaldemokracije. Brandt je uzbuđivao srca i zastupao je politiku poleta i buđenja, ukratko - to je bio čovjek političkih snova.

Schmidt je bio utjelovljenje građanskog. Pragmatičan sve do granice dosade, ali on se obraćao glavama ljudi. Jer tu su krize koje treba svladati, a kriza je u njegovom mandatu bilo i više nego dovoljno. Za političke vizije nije imao sluha: "tko ima vizije, taj treba ići liječniku". Kasnije je tvrdio kako nikad nije izrekao tu rečenicu, ali to nije bio sasvim netočan opis njegovog svjetonazora.

Elitni prosječni građanin

Helmut Schmidt je bio fenomen. Oni koji se ne sjećaju samo Schmidta iz njegovog razdoblja kad se nije više bavio politikom, nego i njemačkog kancelara iz sedamdesetih i ranih osamdesetih prošlog stoljeća, danas su već skoro umirovljenici. Za njih je on bio didaktični, ponekad mrgodan nad-učitelj države sa stavom kako je uvijek u pravu. Pritom je uvijek sam sebi bio mjerilo svih stvari, a za duh vremena ga nije bilo uopće briga - to već dokazuje i njegovo neprestano kršenje zabrane pušenja, uvijek i svugdje.

Schmidt je palio svoju cigaretu i u najstrože zabranjenim mjestima, ali nitko nije niti pomišljao da ga spriječi u tome. Već je to imalo nešto elitarnoga u sebi, ali on je sebe uvijek smatrao prosječnim građaninom. Socijaldemokratsko oslovljavanje kolega sa "druže" mu je rijetko prelazilo preko usta. Do kraja njegovog života je bila njegova osobitost da se i najboljim prijateljima na staromodan način obraća s "Vi."

Nisu mu trebale palače

Wagener, Volker

Autor komentara Volker Wagener

Helmut Schmidt je u mnogo pogleda bio čovjek s onu stranu svih normi i imidža. Za jednog socijaldemokrata bio je izuzetno otvoren za probleme tržišta o čijem je funkcioniranju mnogo znao. A kao intelektualac ne bi bio strano tijelo niti u redovima konzervativaca i liberala. To su morale biti osobine netipične za ljevičara koje su onda dovele do bliskog i osobnog prijateljstva Schmidta s francuskim liberalno konzervativnim Giscardom d'Estaingom.

Bivši francuski predsjednik plemićkog podrijetla, dakle posve tipičan predstavnik Grande Nation, zacijelo se morao čuditi kada je Schmidta službeno posjećivao u Bonnu i privatno u njegovoj kući u predgrađu Hamburga. I moderna, ali razmjerno malena i skromna službena kancelarska vila, a još više Schmidtova privatna kućica jedva da su bile primjerene da impresioniraju Grandseigneura iz palače u Parizu.

Schmidtovo samopouzdanje nije trebalo takve statusne simbole. Njegova "veza" s Giscardom je funkcionirala na intelektualnoj razini. Schmidt je bio čovjek koji je znao razliku između umjetnosti i umijeća, svirao je i više nego prosječno dobro klavir, pisao je knjige i objavio na stotine članaka. On je bio građanin svijeta u najboljem smislu te riječi, ne bez taštine je to i pokazivao. Helmut Kohl je jednom rekao kako on "upravo pršti od urbane arogancije".

Kancelar onoga što je moguće, a ne onoga to se želi

Njegove kvalitete su se vidjele u vremenima krize. Svako doba ima svoje protagoniste, a nakon razdoblja Brandta je 1974. došlo vrijeme Schmidta. U njegovo doba su se dogodile dvije velike naftne krize, a istovremeno je morao kresati skupe socijalne zahtjeve koji su se pojavili za vrijeme njegovog prethodnika Brandta. Nisu bili njegovi ekonomski uspjesi zaslužni da ga se pamti kao premijera čvrste ruke, nego isključivo njegov način rješavanja kriza.

Najveći izazov je bio teror ekstremne ljevice Frakcije Crvene armije (RAF) koji je bio izazov za čitavu državu. Njegov nepopustljivi stav prema teroristima je bio uspješan i Schmidt je državu doveo u stanje da se može braniti. Posve vjeran svom načelu kako "i demokracije trebaju svoje vođe".

Manje dramatična, ali zato veliki ispit za čitavo društvo, je bila uloga Schmidta u raspravi o naoružanju početkom osamdesetih. Sovjetski Savez se naoružavao do zuba i tu je trebalo naći odgovor. Upravo je Schmidt bio taj koji je Amerikance upozorio na sovjetske nuklearne rakete srednjeg dometa koje je Moskva nedugo prije postavila na položaje protiv ciljeva na zapadu Europe. Sve je to bilo u doba kad su svi govorili o miru, usred razdoblja osnutka alternativne stranke Zelenih. Tako je Helmut Schmidt zastupao politiku koja je bila dijametralno suprotna duhu vremena.

Time se nije samo suprotstavio širokom dijelu stanovništva, nego i većini u svojoj stranci. Taj koncept NATO saveza o "dvostrukom zaključku" - dakle i naoružavati se i pregovarati - je bio njegova ideja koja je na koncu i dovela Sovjetski Savez do sloma.

Tek raspadom Istočnog bloka se pokazalo da je imao pravo, ali kao tadašnji kancelar je bio izoliran. Schmidt je bio uvjeren u načelo ravnoteže moći kao pretpostavke za osiguranje mira, slično politici ravnoteže Bismarcka. I to načelo je bilo uspješno. Helmut Schmidt kao peti kancelar Savezne Republike Njemačke nije samo pisao veliko poglavlje njemačke povijesti, on je i nakon njegove smjene 1982. desetljećima bio Nijemac kojeg se izuzetno poštuje i koji je objašnjavao svjetska zbivanja.

Preporuka uredništva