Provokativna inicijativa američkog predsjednika Donalda Trumpa o priznavanju Jeruzalema kao glavnoga grada države Izrael za Europsku uniju je loša stvar. To samo unosi nemir, pobunu i zaoštravanje fronti, jedinstveni su u ocjeni ministri vanjskih poslova 28 zemalja članica. I to svi. Jedinstvo oko toga da samo "rješenje koje predviđa dvije države” Izrael i Palestinu donosi napredak, bilo je "impresivno”, hvalila se povjerenica EU-a za vanjsku politiku Mogherini.
Jedinstveni u zastoju
Ta odlučnost nije baš impresionirala gosta iz Izraela. Benjamin Netanjahu je već odavno otpisao Europsku uniju, zato što je po njegovom mišljenju previše prijateljski raspoložena prema Palestincima. On nade polaže u SAD i svog novog najboljeg prijatelja Trumpa. Palestinci čine upravo suprotno. Oni proklinju SAD i radije bi htjeli vidjeti EU u aktivnijoj posredničkoj ulozi. I kako bi to sve zajedno trebalo uopće funkcionirati?
Europska unija, to je jasno i glasno stavila do znanja povjerenica Mogherini, nema vlastitu bliskoistočnu politiku. Vlastite inicijative su izričito isključene. Uvijek se čeka na mudrosti iz Washingtona. Ali na njih se očito može dugo čekati. Ni predsjednik Obama nije uspio dovesti sve strane za isti stol. Uspije li to učiniti nepredvidivi Trump, to bi bilo političko čudo.
Europska unija se prezentira manjom nego što je, usprkos njezinoj velikoj ulozi u konfliktu. EU financira dobar dio palestinskog proračuna i održava život u Pojasu Gaze i Zapadnom Jordanu. I to s izričitom podrškom Izraela, jer bi inače te zadaće trebala preuzeti okupacijska sila.
Političari EU-a su već često zahtijevali da Unija mora postati aktivnija. Do sada je sve ostalo na tvrdoglavom držanju uz maksimu o „rješenju po načelu dviju država" ili pravilu „zemlja za mir", koju su Izraelci i Palestinci razvili u 90-im godinama. Otada se mnogo toga pokušalo, ali samo malo toga se dogodilo. Nije funkcioniralo. Razlog za to je i negativan stav međusobno posvađanih Palestinaca, ali i negativan stav Netanjahuove vlade.
I što sad?
Sad bi bilo vrijeme da EU razvije realistične alternative kako bi se premostio zastoj. Za to su potrebni i vrijeme i dobre ideje. Možda bi francuski predsjednik Macron mogao kročiti tim trećim putem, nakon što Uniju napuste tvrdoglavi Britanci, a u Berlinu uspije u to uvjeriti do sada uglavnom pasivnu kancelarku.
To bi sigurno bilo bolje nego čekati na bajkovite prijedloge iz Trumpove kuće, misli se i na njegovog zeta Jareda Kushnera. EU bi trebao djelovati umjesto da samo kritizira nesposobnost i nespremnost drugih sudionika ovog konflikta. U tom kontekstu neosjećajna, zbunjujuća odluka američkog predsjednika o Jeruzalemu ima barem i nešto pozitivno: opet se priča o bliskoistočnom konfliktu, pa i u Europi.