1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Komentar: Bajka o smrtonosnoj deflaciji

Europska središnja banka zvoni na uzbunu jer je inflacija u zoni eura praktično na nuli. Zato se želi odustati i od daljnje državne štednje. Ali, što je to toliko loše u deflaciji, pita u komentaru Rolf Wenkel?

Ako se vjeruje upozorenjima pretežito anglosaksonskih ekonomista i Međunarodnom monetarnom fondu, onda je deflacija - dakle pojava kada cijene padaju - strašna otprilike kao kuga. A ona je izgleda već nastupila u Europi, javljaju mediji, jer europski ured za statistiku kaže kako je stopa inflacije u zoni eura od rujna "lagano negativna". Drugim riječima, cijene padaju. "Svi vrište zbog toga kao da neki gol muškarac trči kroz djevojački katolički internat", piše list Neues Deutschland: "U pomoć, deflacija!"

Ekonomisti nam tvrde kako je to gore od kuge, jer padom cijena počinje kobna spirala prema dnu: pad cijena investitore i potrošače navodi na atentizam, dakle suzdržanost prema tržištu. Što je potpuno razumljivo: tko računa da će cijene još više padati, odgađa kupnju za neki kasniji trenutak kad će onda sve biti jeftinije, a time onda pada i potrošnja građana.

Poduzeća koja vide da potražnja pada onda neće niti investirati. Jer poduzeća ulažu kad računaju da će potražnja biti veća, a ne tek kad središnja banka drži kamatu skoro na nuli i doslovce moli banke da uzmu novac. Ali kad investicije i potražnja stanu, onda nije daleko ni trenutak kada će propasti i vrijednosti dionica i nekretnina. A to je već sljedeći stupanj spirale, jer onda raste i nezaposlenost i drastično se povećava broj stečajeva. Najveća opasnost deflacije, tvrde ti ekonomski stručnjaci, leži u samom gospodarstvu koje svojom logikom još ubrzava opću propast.

Idemo redom...

Rolf Wenkel

Rolf Wenkel

Ali polako: još nipošto stanje nije otišlo tako daleko niti mora tamo otići. Jer jedna prava deflacija nije tek privremeni, nego trajni pad čitave razine cijena. A to još ni izdaleka nije nastupilo samo ako je u zoni eura poneki mjesec inflacija malo kliznula u minus. Zato nema smisla niti govoriti o deflaciji pojedinih proizvoda: nitko ne mora imati grižnju savjesti ili se bojati za svoju budućnost samo zato jer je cijena nafte pala ispod 50 dolara za barel.

Drugo, nipošto nije niti sigurno da pad stope inflacije nužno znači i gušenje gospodarskog rasta. U 19. stoljeću se moglo vidjeti da su dugo vremena u mnogim zemljama privrede manje ili više kontinuirano rasle, makar su cijene padale. To se tada moglo zahvaliti boljim uvjetima rada i boljoj produktivnosti.

Prava deflacija se tek dogodila jedan jedini put, u Sjedinjenim Američkim Državama od 1929. do 1933. Tada su cijene padale i po deset posto godišnje i to je paraliziralo čitavo gospodarstvo. Iz tog doba i potječe toliki strah Amerikanaca od deflacije kao svojevrsna druga strana iste medalje strahu od inflacije kojeg su tada okusili Nijemci. Ali deflacija u tridesetima je bila izazvana činjenicom da su mnoge banke propale i da je bilo sve manje novca za kredite.

Mjere sanacije banaka u krizi eura su uspješno spriječile takav "credit-crunch". A i u Japanu gdje je više od deset godina trajala deflacija mogao se zabilježiti i lagani gospodarski rast.

Pad cijena u zoni eura se, uzgred rečeno, ne može svesti samo na činjenicu da su pale cijene za benzin i lož-ulje ili da je Europska središnja banka sa svojom politikom skoro-nula posto kamata, došla do kraja svojih mogućnosti. Ne, to je mnogo više i pokazatelj kako se problematične zemlje južne periferije zone eura nalaze na pravom putu.

Jer upravo tamo cijene padaju brže nego igdje drugdje, jer očito i prve reforme počinju pokazivati učinak. Tamo više nema prevelikog broja zaposlenih u javnom sektoru, tamo se režu privilegije i smanjuju plaće. Naravno, to boli. Ali na kraju ovog internog smanjivanja troškova stoji i nagrada koja će na kraju voditi i izlasku iz krize: ponovno stjecanje konkurentnosti na međunarodnom tržištu.

Preporuka uredništva