1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Komentar: Što učiniti u Siriji?

„Treba suzbiti uzroke izbjeglištva“, to je standardni odgovor na pitanje kako bi se moglo riješiti krizu s izbjeglicama koje dolaze u Europu. Ali to nije lako, smatra Alexander Kudascheff.

Građanski rat u Siriji bjesni već četiri godine. Više od milijun ljudi je izgubilo život. Milijuni su u zbjegu –u Libanonu, Turskoj, Jordanu, ili sada, nakon dugog i uzaludnog nadanja da će se rat okončati, na putu ka Europi.

Rat hrani rat

Sirija se odavno raspala. U Damasku, doduše, još vlada Bašar al-Assad, a i u alavitskim područjima zemlje. No, u velikim dijelovima Sirije bjesni takozvana „Islamska država“, a i isto tako brutalno-ubilački Front al-Nusre. A ponekad čak i demokratski pobunjenici zauzmu ovaj ili onaj grad. Jedno je sigurno: rat nije iskrvario, on još dugo neće posustati.

Dakle, što činiti? Tu bi s jedne strane bila vojna opcija: treba li se Zapad umiješati? Na čijoj strani? I prije svega: protiv koga? Protiv „Islamske države“? To bi zacijelo bilo razumno, ali neće ići samo zračnim napadima. Onaj tko samozvanom kalifu al-Bagdadiju objavi rat, indirektno jača Assada u Damasku. Doduše, to nitko ne želi. Jer, prije svega je Assad odgovoran za mrtve u Siriji. Rat na dvije fronte protiv Assada i „Islamske države“ – čak i s postrojbama na sirijskom tlu – nitko ne želi. I to s pravom. Uostalom, na turskim akcijama protiv „Islamske države“ i PKK, vidi se koliko su takve operacije škakljive. A povrh toga i bezuspješne.

Komplicirane pregovaračke opcije

Alexander Kudascheff

Alexander Kudascheff

Ostaje diplomatsko rješenje. Ili bolje reći: pokušaj diplomatskog rješenja. To se može samo ako se razgovara s Assadom. Znači da bi ga trebalo dovesti za pregovarački stol – što bi bilo veliki problem za demokratske protivnike Assada. No, možda bi oni to trebalo „progutati“, prije svega zato što bi postojala nada da je Assad samo još vremenski ograničen „faktor“. Obziromda on neće otići sam – a i kuda bi otišao? U igru ulazi Rusija kao mogući pregovarački partner, a vjerojatno i Iran. To bi bilo neizbježan i sasvim veliki krug pregovora: s Washingtonom, Moskvom, EU, Iranom i Saudijskom Arabijom, ogorčenim protivnikom Assada i rivalom Irana u borbi oko prevlasti u muslimanskom svijetu. Na tom mjestu bi sve već postalo definitivno teško, pa i nerješivo. Znači možda bolje bez te dvije zemlje. Bi li one to prihvatile?

Jer, upravo Saudijska Arabija s negodovanjem prati povratak Irana na pozornicu svjetske politike, otkako je sklopljen nuklearni sporazum. Povratak, koji bi u Rijadu rado spriječili – ako treba, i udruživanjem s Izraelom, koji nuklearni „deal“ smatra smrtonosnom greškom.

Slabe šanse...

Traženje pregovaračkog rješenja tako postaje diplomatska igra staklenih perli. Šanse: slabe. Potraga je prije svega dugotrajna. Za nju je potrebno vrijeme koje napaćeni narod već odavno nema. Vojna intervencija je besmislena, a ni ne obećava uspjeh. Prema tome, što učiniti da se okonča ovaj suludi građanski rat? U ovom trenutku to nitko ne zna.

Preporuka uredništva