Tako i ovaj put. Mrtvi su ispunjavali svoju građansku dužnost birajući uglavnom Gazdu. Za divno čudo, uz njih se na biralištima pojaviše i odsutni građani, koji su istovremeno sjedili u svojim Frankfurtima i Münchenima za nedjeljnom trpezom. A poneki glasač je nudio osobnu kartu ili putovnicu na iznajmljivanje. Rent-a-Passport takoreći.
Zgranuti promatrači su se nagledali svega i svačega, i da nije tragično bilo bi smiješno. Male gazde u biračkim odborima su za račun Velikog Gazde pozivali njegove nedisciplinirane fanove telefonom da glasaju kako su obećali. Glasno, da svi čuju. Ili su imali pomoćnike u džipovima kod birališta koji su bilježili tko je tu, a tko još nije došao. Taj spisak bi se mogao poslije usporediti sa spiskom zaposlenih po raznim državnim ustanovama , poduzećima i službama. Najljepše je bilo ono kada su biralište preselili u kafanu, glasali su javno i veselo. A tek crnogorski gastarbajteri u Italiji, koji su dobili karte za trajekt i džeparac, samo da ispune svoju građansku dužnost!
Međutim, ni policijski aparat ništa nije prepustio slučaju. Tajna služba je otkrila tajne tokove ogromne novčane podrške koju bratska Rusija isplaćuje dušmanskoj opoziciji. A onda je usred predizborne tišine uhićen Branislav Dikić. Čovjek koji je bio velika policijska faca u Srbiji krenuo s dvadesetoricom obarati legitimnu i legalnu i omiljenu vlast. Spriječen je državni udar. Na dan izbora Gazda je izgledao kao domaća verzija Franca Ferdinanda koji pravovremeno hapsi Gavrila Principa i sve mladobosance.
Gazdin šef elektronskih komunikacija je na izborni dan isključio Viber, WhatsApp & co., gušeći internet. Kaže čovjek da se izvana miješaju u izborni proces.
Ali niste u pravu, ta zemlja se ne zove Severna Koreja.
Inače, demokratski izbori, do sada najslobodniji za lokalne prilike. Uspjeh je očigledan – na birališta je izašlo fantastičnih 73 posto glasača. Usprkos pokojem šaketanju nije bilo mrtvih (ako ne računamo one mrtvace koji su glasali, ali u teološkom smislu oni i nisu mrtvi već uskrsli).
Zemlja čudesa
Dakle, postoji jedna zemlja sa oko 530 000 ljudi sa pravom glasa i 630 000 stanovnika. Gerontokratska Zemlja čudesa. U Njemačkoj koja ima ozbiljan problem „bijele kuge" ljudi s pravom glasa u odnosu na ukupno stanovništvo čine 76 posto. U ovoj Zemlji čudesa je to 84%. Zaključimo: Ili na biračkim spiskovima postoji određen broj fantomskih građana ili će stanovništvo Zemlje čudesa uskoro izumrijeti.
Gazdino vanjskopolitičko obrazloženje je poznato – odlučno kretanje u zagrljaj NATO-a i EU-a. Unutarnjopolitičko obećanje Gazda naziva „prosperitet“, a narod mora to prevesti – još jedan mandat za ortačko-burazerski sustav i bogaćenje Gazdinog klana, partijskih sljedbenika i prijatelja.
Da li da odam da se glavni protagonista te priče zove Milo Đukanović, a njegova Zemlja čudesa Crna Gora? To skoro nikome na ovom jeziku ne treba objašnjavati.
Ipak, Milo, kako ga zovu i prijatelji i protivnici, nije računao s pat situacijom u kojoj bi jedan glas mogao odlučiti o njegovoj političkoj sudbini. Manevarski prostor mu je bitno sužen. I ako formira vladu ona će balansirati na žici. Naravno, najjača stranka će pokušati pridobiti još poneku satelitsku skupinu i posijati razdor unutar opozicije kako bi dan kada će se i u Crnoj Gori praktično dokazati princip smjenjivosti vlasti odložila za mjesec limburg – kad se majmuni budu šišali. Pitanje je da li će opozicija prihvatiti tu igru i da li će opet zapasti u „prirodno" stanje rascjepkanosti.
Milo privremeno ostaje Gazda u duboko podijeljenoj zemlji. No, i u ovoj beskonačnoj tranziciji između Mila i Mila više nego očigledno je da je on, mjereno europskim standardima, postao problem, a ne rješenje.