1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Kome je Njemačka platila ratne odštete?

Tko izgubi rat, mora snositi posljedice. To vrijedi i za Njemačku nakon 1945. No ni do danas nije sklopljen sporazum o naplati ratne odštete.

Svibanj 1945.: njemački nacistički režim se predao bezuvjetno. Američke, sovjetske i britanske postrojbe okupirale su Njemačku. Milijuni ljudi su ostali bez doma, a rijeke izbjeglica krenule su s istoka prema zapadu. Savezničke snage počinju političku i geografsku reorganizaciju Njemačke. Na Potsdamskoj konferenciji, održanoj od 17. srpnja do 2. kolovoza u dvorcu Cecilienhof u Potsdamu, raspravljalo se o daljnjim koracima. SAD je predstavio način naplate ratnih odšteta po zonama: svaka pobjednička sila trebala je svoje odštetne zahtjeve pokriti iz zone koju je dobila na upravljanje. Točan iznos ratne štete nije bio naveden.

Potpisivanje ugovora o njemačkom jedinstvu u Moskvi 1990.

Mihail Gorbačov i Helmut Kohl potpisuju sporazum "Dva plus četiri"

U zoni pod upravom tadašnjeg Sovjetskog saveza veliki zemljoposjednici su provedbom zemljišne i industrijske reforme ostali bez svoje zemlje, a sve velike tvrtke su nacionalizirane. Uklanjanje industrijskih postrojenja odvijalo se mnogo intenzivnije na istoku nego u zapadnim zonama. Do 1953. Istočna Njemačka (DDR) izgubila je oko 30 posto svojih industrijskih kapaciteta. „To ima veze sa činjenicom da su Nijemci uzrokovali ogromna razaranja u Sovjetskom Savezu i za to je bila nužna velika odšteta", kaže Manfred Görtemaker, profesor suvremene povijesti na Sveučilištu u Potsdamu.

Veliko odricanje od ratnih odšteta

Međutim, zapadnim silama je Savezna Republika Njemačka bila potrebna kao saveznik u Hladnom ratu. Ona je trebala biti svojevrsni ekonomski i politički bedem protiv komunizma. Nakon Potsdamske konferencije jedno je bilo jasno: pobjednički savez se brzo pretvorio u ogorčeni sukob Istoka i Zapada.

U Pariškom sporazumu o ratnim reparacijama iz 1946. Zapadne sile su se dogovorile na koji će način raspodijeliti odštetu među sobom. Osim toga, utvrđena je i njemačka obveza davanja odštete za izbjeglice i žrtve nacističkog progona. Međutim, točan iznos odštete se u ugovoru ne spominje. „SAD je pred očima imao iskustva i probleme s ratnim odštetama iz Prvog svjetskog rata“, kaže povjesničar Görtemaker. Tada se njemačko gospodarstvo dugo nije oporavilo, a onda se dogodio Hitlerov uspon. „Zbog toga su Amerikanci, i u manjoj mjeri Britanci, smatrali da se moraju odreći velikog dijela odštete kako bi Nijemcima omogućili gospodarski oporavak,“ pojašnjava Görtemaker.

Njemačka poslijeratna obnova uz Marshallov plan

Marshallov plan: obnova uz pomoć Amerikanaca

Kako bi olakšao gospodarski rast, tadašnji američki ministar vanjskih poslova George C. Marshall 1947. je izdao nalog da se pripremi plan za revitalizaciju Europe. Do 1952. SAD je zapadnoeuropskim zemljama dao 12,4 milijarde dolara. Deset posto od toga išlo je Zapadnoj Njemačkoj.

Isplata odštete Izraelu

Londonskim sporazum o dugovanjima iz 1953. Savezna Republika Njemačka se obvezala vratiti i dugove koji nisu nastali kao posljedica Drugog svjetskog rata, dakle one iz razdoblja prije i poslije rata. Zapadna Njemačka uspijeva dogovoriti smanjenje tog duga s početnih 29 na 14,5 milijardi njemačkih maraka. Osim toga, njemačko izaslanstvo je postiglo i to da bivši ratni neprijatelji priznaju njemačka potraživanja prema inozemstvu. Time je omogućeno da se Njemačkoj mogu početi isplaćivati krediti. To je poticalo ekonomski oporavak, pogotovo jer su zajmodavci otvorili svoja tržišta za njemačke proizvode. Svi mogući zahtjevi iz ratnog razdoblja odgođeni su za neki kasniji mirovni ugovor.

Grčka traži kompenzaciju za štete koje su im nacisti prouzročili

Grčka traži kompenzaciju za štete koje su im nacisti prouzročili

Samo nekoliko dana nakon tog sporazuma iz Londona njemački parlament usvaja sporazum s Izraelom o ratnoj odšteti. Židovska zajednica dobiva isporuku njemačke robe u vrijednosti od tri milijarde njemačkih maraka, što je približno 1,5 milijardi eura. Organizacija Jewish Claims Conference, osnovana 1951. da bi kod odštetnih zahtjeva zastupala nacističke žrtve, dobiva 450 milijuna njemačkih maraka. Osim toga, Njemačka je do 2000. godine isplatila oko 83 milijarde njemačkih maraka bivšim prisilnim radnicima i zatvorenicima iz koncentracijskih logora.

Londonskim sporazumom i sporazumom s Izraelom njemački kancelar Konrad Adenauer je prije svega slijedio politički cilj: promicanje njemačke integracije na Zapadu i predstavljanje zemlje kao pouzdanog dužnika u inozemstvu.

Ratna odšteta se ne spominje

Smrtna kazna za ruske partizane u Drugom svjetskom ratu

Odštete Rusima su daleko veće od onih za Grke

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u početku nije postojao mirovni sporazum kojim bi se reguliralo pitanje ratne odštete. Njemačka je bila podijeljena i pod upravom saveznika. Kada je 1989. njemačko ujedinjenje postalo stvarnost, tadašnji kancelar Helmut Kohl je pokušao spriječiti postavljanje pitanja ratne odštete. Kohl se bojao zahtjeva iz svih 62 zemalja s kojima je Njemačka ratovala. Tadašnji kancelar je uspio pa se u sporazumu nazvanom „Dva plus četiri“ (s jedne strane Zapadna i Istočna Njemačka, s druge Francuska, Sovjetski savez, Velika Britanija i SAD), kojim su uspostavljeni jedinstvo i suverenitet Njemačke, ratna odšteta se ne spominje.

Činilo se da je ta tema skinuta s dnevnog reda, sve dok 2015. grčka vlada nije postavila pitanje ratne odštete. Zamjenik grčkog ministra financija Dimitris Mardas je objavio da Njemačka Grčkoj duguje gotovo 280 milijardi eura. Njemačka vlada odbija te zahtjeve sve do danas. „Ako Grčka traži 300 milijardi, što onda može tražiti Rusija? 100 bilijuna?“, pita se Ulrich Herbert, povjesničar iz Freiburga. Jer Sovjetski Savez je pretrpio daleko više nacističkih pljački i zločina. Službena isplata odštete Grčkoj potaknula bi druge zemlje da postave svoje mnogostruko veće zahtjeve, odnosno da zatraže tolike iznose koje na kraju ionako ne bi bilo moguće platiti.

Preporuka uredništva