1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Sport

Kolumna: Etno-trans i nogometni jazz

Nogomet omogućava i najgorima i najglupljima da budu ponosni na sebe. Izgleda da su i Nijemci, ti tihi uredni ljudi, podložni bjesomučnom zbijanju u kolektiv te naprezanju vratnih žila u zluradom trijumfalizmu.

Već više od dva desetljeća živim u zemlji čiji stanovnici većinski vjeruju da igraju najbolji nogomet na svijetu. Prije nekoliko dana uspjelo im je to četvrti put u povijesti i dokazati time što su u Brazilu osvojili naslov svjetskog prvaka pa će ta tvrdnja ostati službeno utemeljena - barem do idućeg velikog prvenstva.

Nogomet, točnije rečeno, plemensko okupljanje na stadionu kao u hramu i obožavanje igrača kao totema ima svoju igralačku, ludičku, ali i svoju političku dimenziju.

U ludičkom smislu nogomet je nadmetanje u vještini baratanja loptastim predmetom od kože uz pridržavanje određenog seta pravila. U tom nadmetanju nema obostrane dobiti: na kraju je netko poražen, a netko pobjednik, netko je dolje, a netko gore. Međutim, oko nogometa kao masovnog sportskog, društvenog i medijskog fenomena razvili su se i masovni rituali.

Bez obzira radi li se o susretima seoske lige ili reprezentacija, na stadion se odlazi kako bi se u zboru pjevalo, pljeskalo, kolektivno negodovalo, psovalo i klicalo.

Ili, kako to svojedobno ispisaše Zvezdini navijači po jednom zidu kod tržnice na Senjaku (četvrt u Beogradu op.ur.), (posudivši ime jedne glazbene producentske kuće iz Nizozemske): "In trance we trust". U ludičku komponentu nogometa spada i njegova estetska fascinantnost.

Lopta iz slobodnog udarca precizno zakucana u rašlje može izazvati čak i divljenje protivnika. Slalom jednoga protiv petorice izaziva ushićenje: ritam driblinga, vještina uzastopnih varki, prostorna inteligencija, sve to dovodi nogomet u blizinu umjetničkog plesa.

Recimo, kombinatorika koja je proslavila Barcelonu pa Španjolsku – tika taka – "sitan vez" estetski je čin.

Estetski magnetizam zrači isto tako iz skladnog navijanja desetaka tisuća ljudi. Neki nastupi navijača lijepi su svojom usklađenošću i monumentalnošću na isti način na koji je lijep korak u stroju.

Dakle bogoslužja religije zvane nogomet mogu biti razigrana i lijepa.

Ovako hodaju 'Gaučosi', pjevali su njemački reprezentativci

"Ovako hodaju 'Gaučosi'", pjevali su njemački reprezentativci

Ali to ne može sakriti i ružnu stranu priče.

Naša nadmoć i njihova nemoć, ta vrsta zluradog trijumfalizma ne samo u odnosu pobjednika i pobijeđenog već i u odnosu nacije pobjednika i nacije gubitnika, jest suština motivacije za praćenje utakmice. Naš trans je onda trans nadmoćnih. Naše slavlje je neka vrsta podrugivanja poraženom, ples oko leša protivnika.

Zato me nije iznenadio sličan ples šestorice nacionalnih heroja njemačkog nogometa koji su pred stotinama tisuća fanova na slavlju u Berlinu zapjevali pjesmu koja ponižava "Gauchose" i slavi Nijemce. Stotine tisuća grla je prihvatilo tu pjesmu.

Je li kritika koja je potom uslijedila u dijelu njemačkih medija pretjerana?

I jest – i nije.

Taj trijumfalni ples je bio tek metaforičko držanje skalpa protivnika na uvid plemenu.

Igra jedanaestorice naših Izabranih protiv jedanaestorice njihovih Izabranih uvijek je i simbolički supstitut za rat jednog milijunskog kolektiva protiv drugog.

George Orwell je to odavno lapidarno izrazio, rekavši da je nogomet "war minus the shooting", rat, samo bez pucanja... Na stranu što je zabilježen i "Nogometni rat" između Hondurasa i Salvadora krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća – njegovi uzroci usprkos raširenom vjerovanju ipak nisu bili nogometni.

U nogometu postoji nešto ratničko. Samo kad se to izgovori, kao jednom Ćiro Blažević, svi se ljute.

Ipak bi svijet zadržao razliku između pravog i teatraliziranog nasilja.

Razliku između stvarnog i simboličkog nasilja ne žele priznati samo huligani. Nogometni fanovi inače mogu likovati nad drugima, mrziti ih i ismijavati, doživljavati ih kao protivnike, ali – u dozvoljenim granicama fair playa. Problem je samo kada se te granice pomaknu.

Nogomet je dobro socijalno mazivo u fragmentiziranom postindustrijskom društvu. On omogućava i najgorima i najglupljima da budu ponosni na sebe. Zato što vrši transfer energije s "polubogova" koji su stali nogom drugima za vrat i vlastite želje da se, barem kao dio jednog mističnog "mi", bude na slavodobitničkoj strani, ako je individualno to već tako teško.

Dakle, da nije nogometa, trebalo bi ga izmisliti. On nemoćnima daje iluziju moći, usamljenima osjećaj da su dio nečega što ih nadilazi, i na koncu pobjedničkoj strani osigurava ono što se zove nacionalni ponos. Gdje je granica između hipertrofiranog ponosa i nacionalizma - to nitko ne zna. Ozbiljni ljudi tvrde da je ima. Ja je ne vidim.

Sve ove stvari su u dubokoj vezi s našim identitetima, načinima na koji mi možemo sebe, smrtne i male, doživjeti kao dio kolektivne, besmrtne plazme. Naravno, medijski i nogometni biznis, globalizacija percepcije i profitabilnost kolektivnih euforija uokviruju ovu sliku.

Još 2006., kada je svjetsko prvenstvo održano u Njemačkoj, primijetio sam da ovdašnji plebs sve više javno i kolektivno pokazuje svoju nacionalnu pripadnost na ulicama, u kafićima i na kolektivnim gledanjima nogometnih utakmica.

Isto tako znam da je 2008. pored mora njemačkih, po stambenim blokovima iskrslo i more turskih zastava.

Tada sam shvatio da je etnička većina propustila etničkim manjinama napraviti ponudu kako da sebe svrstaju u ono "mi". Kako da se Hasan osjeti Nijemcem i da, kada netko od političara kaže "mi Nijemci" povjeruje da je i on uključen u tu priču? Iako su pomaci u ovom mileniju nesumnjivi, pitanje još uvijek čeka na održivi politički odgovor.

Usprkos sadašnjem etničkom šarenilu nogometne reprezentacije, koja u odnosu na onu iz 1990. izgleda kao tim skupljen ispod razrušene Babilonske kule, i usprkos evidentno opuštenijem odnosu Nijemaca prema vlastitom identitetu, skoro svatko ovdje, bez obzira na putovnicu, navija za svoje porijeklo. To se, doduše, odvija u miroljubivoj koegzistenciji i pošteno je reći da u Njemačkoj može svatko istaknuti svoju zastavu, neće doživjeti neugodnosti. Za razliku od nekih krajeva južno od Save i Dunava, gdje te kao protivničkog navijača mogu baciti niz stepenice ili naprosto - umlatiti.

Paravojne jedinice regrutirane na stadionima, koje sam u bivšoj Jugoslaviji promatrao izbliza krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kada su mrzili, ali još nisu bili obukli uniforme, naučile su me oprezu.

Nogomet je način da inače i sasvim mirnim sugrađanima iskoči volovska žila na vratu, da im u očima zacakli zrno ludila. Tamo gdje je to zrno ludila više ugrađeno u svakodnevicu, kao u Srbiji i okolici, žila na vratu je dio neugodne folklorne baštine.

Ovdje u Njemačkoj se to trenutno događa poslovično distanciranim njemačkim građanima, kojima je, prema znanstvenim istraživanjima, da bi se osjećali sigurnima, potrebna skoro dvostruka fizička distanca od drugog ljudskog bića – u usporedbi s južnoeuropskim narodima. No, i ti tihi uredni ljudi su izgleda podložni bjesomučnom zbijanju u kolektiv te naprezanju vratnih žila. I oni, dakle, funkcioniraju po principu "In trance we trust". Samo što je razmak između transa i svakodnevice puno veći nego u Srbiji.

Dragoslav Dedović

Dragoslav Dedović

Pritom se multikulturno šarenilo Njemačke u doba nogometnog ludila u predgrađima pretvara u natjecanje plebsa u veličini nacionalne zastave. Meni se čini, promatrajući kvartove u kojima se to događa, da bi se mogla uspostaviti korelacija između udaljenosti od resursa kao što su obrazovanje i kultura - i veličine istaknute zastave. Što niža razina u socijalnoj hijerarhiji, to veća zastava. Vlasnici boljih automobila, recimo, svoj nacionalni ponos ističu tek navlačenjem zastavice na retrovizore. Te navlake Nijemci inače nazivaju "kondom". Dakle, nacionalni ponos može da stane u prezervativ kod više srednje klase ili na desetak kvadratnih metara fasade blokova u kojima stanuju socijalno ugroženiji slojevi. Nogomet čudesnom alkemijom sve njih smiješa u nacionalnom mikseru. Tako nastaje ono "mi", koje usrećuje.

2006. sam inače odbio poziv njemačkih prijatelja da zajedno u dvorištu sa susjedima gledamo nogomet. Izgovora se ne sjećam, ali mora da je bio loš jer su se nesuđeni domaćini malo ljutnuli. Ovoga puta, 2014., nisu me zvali. Neka nisu. Volim gledati nogomet s kauča preko ruba neke knjige. Tako me uzbuđeni reporterov glas upozori da se zbiva nešto važno. Rijetko propustim kada neki umjetnik među fizičkim radnicima napravi stakato driblingom i zablista.

A u etno-trans se ne uživljavam. Kada hoću proniknuti u tananu dušu nekog naroda, onda slušam etno-jazz.

Autor, Dragoslav Dedović, glavni je urednik programa DW-a na srpskom jeziku

Preporuka uredništva