1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Kolkata, magično mjesto sreće

Kolkata je oduvijek bila mjesto na kojemu su živjeli oni najsiromašniji među najsiromašnijima. Bolesti i bijeda tu vrebaju na svakom koraku. No, ukoliko joj damo šansu, tamo možemo pronaći i osobnu sreću.

Majka Kali, zaštitnica Kolkate

Majka Kali, zaštitnica Kolkate

Kolkata je grad Majke Kali. Kolkata je isto tako grad Majke Tereze. Postoji li veza između ove dvije? Ukoliko se ohrabrimo i udahnemo punim plućima ovo sveto mjesto na kojemu su oduvijek živjeli najsiromašniji od najsiromašnijih, uočit ćemo je i vratiti se kući bogatiji no što smo ikada bili.  

Kolkata nas suočava sa svim strahovima koje nosimo u sebi. Ona nam ih takoreći nudi na pladnju i stavlja direktno pod nos, ispred očiju, ušiju, doslovno, ispred svih osjetila. Prije svega, ispred srca. Strah od nemoći, bespomoćnosti, siromaštva, najcrnje bijede, mraka i tame, strah od gladi, od toga da nemaš ništa i nikog. Strah od bolesti svih vrsta, tjelesnih deformacija, gube. Da, gube. I ona vreba u ovom gradu i nikad se ne zna iza kojeg ugla će se pojaviti. Onako kako je vrebala prije 20, 200 ili više godina, vreba i danas. Kolkata na najcrnji mogući način ispunjava svoja obećanja. Ona nas zasigurno nikada neće razočarati i prestati biti ono što je bila i ono što jest. Malo je znakova da će se u ovom gradu ikada išta promjeniti. A kako i zašto i bi? Niti u ostatku zemlje se, osim rijetkih iznimki, ništa ne mijenja. U Varanasiju brahmani vrše iste rituale koje su vršili još u vrijeme prije Bude, u vrijeme prije Krista, prije svih drugih religija ovog svijeta. Ljudi ovdje ne žive samo svoju vjeru već i svoje živote onako kako su ih živjeli kada su se civilizacija i složeni kompleks ove naizgled šarene vjere tek počeli rađati. Oko Gangesa. Svete rijeke. 

Na ulicama žive milijuni mališana

Na ulicama žive milijuni mališana

Ganges zaobilazi Kolkatu. Kolkata ima svoju vlastitu Svetu rijeku i svoje svete dokove. Stepenice koje se iz mraka ovoga grada spuštaju u jos mračniju, dublju prljavštinu. U njoj se svakodnevno kupaju tisuće, peru kosu i noge, svoje rublje, a ako je vjerovati turističkom vodiču - često i posteljinu gradskih hotela. Na obali za to vrijeme trče i igraju se djeca. Djeca kao djeca. Svuda su ista. Iako ovu u Kolkati bije glas da prose i strance toliko dugo potežu za rukav dok ne dobiju koju rupiju, ona doista nisu takva. Naprotiv. Milijuni mališana koji djetinjstvo provode na ulicama grada, ovdje uče hodati, ovdje nosakaju mlađu braću i sestre, naganjaju pse, kopaju noseve, spavaju bez jastuka na golom asfaltu, rade i zarađuju od najranijih dana bez ikakvog izgleda da će im život ikada pokloniti nešto bolje. Neki prodaju balone, drugi žvakaće gume, treći papirnate maramice. Pa ipak, ukoliko ih odbijete i ne kupite ništa, neće vam nametnuti osjećaj krivnje. Mališani će se okrenuti i bosonogi otrčkarati u nekom drugom smjeru, s lakoćom i sigurnošću onih koji su već u prvim danima svladali mudru vještinu prepoznavanja trenutka kada se više isplati odustati i pustiti stvari da idu svojim tijekom.

I možda je upravo ova popustljivost, predanost životu takvom kakav je, najveće blago, ali i prokletstvo, crna mrlja koja lebdi nad ovim gradom. Možda. Činjenica je da se teško može steći dojam da ovdje itko želi ili može bilo što promijeniti. Oni najsiromašniji su zaokupljeni svakodnevnom borbom za preživljavanjem, srednji slojevi kao da se boje da bi mogli izgubiti to nešto malo što imaju, a oni najbogatiji…? Oni preskaču i zaobilaze stotine starih i mladih, samih i napuštenih koji još uvijek svakodnevno umiru na ulicama ovog grada. Još uvijek se mogu vidjeti prizori u kojima nepokretni i iscrpljeni leže u baruštini, preslabi da se pomaknu i tako obrane od prvih ugriza crva i štakora. Ove, čak i za Kolkatu prebrutalne scene, zatekla je još Majka Tereza kada je prvi put stigla u ovaj grad. Zatekle su ih generacije časnih sestara koje su je slijedile, a danas ih svakodnevno pred očima ima i sitna i krhka časna sestra Agnesa, Varaždinka koja se već devet godina pokušava naviknuti ne samo na bijedu već i na vlagu i vrućinu. Ona živi u Kući Majke Tereze, skromnim i tihim glasom vodi turiste od jedne prostorije do druge u kojoj su izložene osobne stvari pokojnice: posuđe, šalica za bijelu kavu, haljina, nekoliko fotografija i usred svega - ni manje ni više nego Nobelova nagrada. No, najveće čudo se nalazi u običnoj sobi u prizemlju - grob Majke Tereze. Oko njega kleče časne sestre, pjevaju i mole se ostavljajući u zraku atmosferu toliko magičnu da će vjerojatno i najveći sumnjičavci povjerovati u posebnost sićušne Albanke, u snagu kojom je zračila, u dobronamjernost njezinih djela, a time i u silu nebesku koja ju je (navodno) vodila.

Kolkata

Jedan od tipičnih prizora grada

Sila nebeska u Kolkati. Zvuči čudno. Tko nije ovdje bio zasigurno ova dva pojma ne bi nikada smjestio tako tijesno jedno pored drugog. Pa ipak, prijestolnica indijske tame (darkness - kako je nazivaju sami Indijci) ujedno je i prijestolnica njezina svjetla. Do njega se doduše ne dolazi samo tako. Svjetlo kojim zrači Kolkata nije ono obično, kakvo se može naći negdje drugdje. Njezino se svjetlo ne prepoznaje na prvi pa niti na drugi ili na treći pogled. Njega zapravo uopće nije moguće vidjeti. Možda tek u očima njezinih stanovnika koji su ovdje već toliko dugo da se u njima materijaliziralo ono što će prosječni Europljanin tek nakon nekoliko dana ili tek nakon odlaska osjetiti negdje duboko u sebi. Neki ovaj sjaj pripisuju Majci Kali, apsolutnoj vladarici ovog grada. Kali je božica transformacije i tame. Ona štiti i daruje snagu onima koji je poštuju, a kažnjava one koji pokušavaju živjeti mimo njezinih pravila. Do koje mjere je ovaj arhaični kult i danas živ može se vidjeti zapravo na svakom koraku. U njezinom najstarijem hramu, u Kaalighatu, u središtu starog grada, u blizini hospicija Majke Tereze, guraju se svakodnevno stotine šarenih sarija i bijelih, muških tunika spretno preskačući lokve krvi. Ona teče s mjesta odmah pored ulaza na kojem se neprekidno kolju, odnosno, žrtvuju crne koze. Simboli starog, potrošenog, tuđeg, nepotrebnog – jer tek kada odbacimo ono što nam više ne treba, kažu brahmani, doći ćemo do naše pune snage, do nas samih. A time očigledno i do sreće.

I to je upravo ono što bijelog čovjeka u Kolkati očekuje. To je ono što on ovdje može naći. Ili bolje rečeno, to je ono što njega ovdje može zadesiti. Iako se ovdje nitko ne bavi pitanjem sreće ili nesreće, stanovnici ulica ovog grada žive jednostavno i predano, bijeli čovjek odlazi iz ovog grada bogatiji no što je ikada bio. Usprkos početnom trčkaranju po gradu s očima punim užasa i izbezumljenosti, usprkos početnoj odlučnoj nepokolebljivosti pred vlastitim strahovima i zatvorenosti, Kolkata prodire i ujedno otvara.

Tržnica cvijeća u Kolkati

Tržnica cvijeća u Kolkati

Bijeda i siromaštvo, bol u srcu, zajedno sa suzama koje odjednom počinju nekontrolirano teći, radost koja se osjeća u trenucima kada se najmanje očekuje… Sve to vodi do dubokog suosjećanja prema onom što se događa, živi i umire na ulicama i mračnim prolazima, ali ujedno nas to dovodi i do nas samih. Bez da osjetimo točni trenutak kada se to nešto dogodilo, odjednom počinjemo osjećati nešto sasvim novo – duboku i istinsku sreću. Kolkata nas je primila k sebi, a time i vratila nama samima. U tome je njezina tajna. U tome je magija njezinog života. Ma kakav se on nama činio. Ništa više. Samo to. Sreća.