Koliko vrijedi Europski sporazum?

Kada bi svemirci iz nekog dalekog planetnog sustava promatrali događanja na našem globusu mogli bi doći do slijedećeg zaključka: Europljani su zaista najstretniji na svijetu. Jer, samo tko nije opterećen problemima i prijetnjama za svoju egzistenciju, taj može sebi dopustiti raspravljati punih sedam godina o tome, na koji način donositi odluke i da li se zajednički ministar vanjskih poslova zaista može tako zvati ili ipak možda visoki predstavnik.

No takav dojam kojeg bi mogli steći svemirci nije točan. Kada je Europska unija paralelno sa Sporazumom iz Nice krajem 2000. godine započela proces sastavljanja ustava, u to vrijeme još uvijek su stajali “tornjevi blizanci” u New Yorku, Kina je imala status zemlje u razvoju, a Vladimir Putin je postao predsjednik zemlje koja je tonula u kaos. Od tada terorizam, ratovi, duboke ekomonske promjene ostavile su duboki trag u današnjem svijetu i pomaknuli su ravnotežu sila. Pa ipak Europljani su uložili veliki dio svoje političke energije u sastavljanje ustava kao i bavljenje s njegovim neuspjehom na dva referenduma.

Oslobođena politička energija

Na kraju se u Lisabonu ipak sve dobro završilo. Portugalsko predsjedništvo slavilo je uspjeh. Pregovore i mešetarenje zapravo nitko nije u stanju objasniti europskim građanima. Poljskoj braći Kaczynski pobjeda oko klauzule iz Ionanine u predizbornoj kampanji ionako nije koristila na izborima u Poljskoj, jer Kaczynski je izgubio parlamentarne izbore, a klauzula iz Ioanine kojom bi se trebale spriječiti većinske odluke neće imati praktične posljedice. Do sada u Vijeću ministara Europske unije gotovo da nije bilo glasovanja s podijeljenim izgledima za pobjedu. Klauzula iz Ioanine koja postoji još iz devedesetih godina korištena je do sada samo jednom.

Isplati se boriti na nacionalne interese

Poljska je prije svega htjela demonstrirati da se može boriti za svoje nacionalne interese. Pri tome se može orijentirati na uzore. Naime, Velika Britanija u stilu velikog majstora uvijek je razumjela “progurati” svoje posebne želje. Unatoč tome što je prije tri godine potpisala propali Europski ustav, Velika Britanija je bila među najaktivnijim članicama uklanjanja leša Europskog ustava.

Novi reformi sporazum je upravo suprotno onome što je trebao biti ustav. Oslobođen patosa, novi Europski sporazumje napisan svjesno na jeziku kojeg normalni građani ne razumiju. Međutim politički namjerna ružnoća samo je vanjština. U samoj srži sporazum preuzima gotovo sva pravila i institucionalne novine koje je predviđao i ustav.

U Bruxellesu ističu da su glavni dijelovi ustava – ponešto razvodnjeni – ipak spašeni. Ostaje i dalje na snazi odlučivanje dvostrukom većinom glasova zemalja članica i stanovništva. Znatno su proširena područja za odlučivanje većinom glasova, a proširena su i prava suodlučivanja Parlamenta.

Nadalje, utjecaj velikih članica poput Njemačke raste, Europski parlament postaje snažniji, zajednica dobiva dalekosežne ovlasti za unutarnju politiku i pravosuđe. Prema vani Europsku uniju predstavljat će predsjednik Europske unije te ministar vanjskih poslova s diplomatskom službom. Sve stupa na snagu 2009. godine pod uvjetom da u niti jednoj od 27 zemalja članicane ne dođe do problema kod prihvaćanja Europskog sporazuma.

Ministar vanjskih poslova Europske unije ima nove mogućnosti. On je vodeći europski diplomat a njegova funkcija će stopiti sadašnju poziciju visokog predstavnika Javiera Solane i povjerenice za vanjsku politiku Benite Ferrero-Waldner. Novi ministar vanjskih poslova Europske unije ne samo da ima povjerenje vlada zemalja članica već upravlja i velikim novcem Komisije. Vođenje strateške vanjske politike je moguće, jer ministar može pružanje sredstava trećim zemljama postaviti u službu svojih ciljeva.

Imali razloga za optimizam?

Za preveliki optimizam nema razloga, smatraju u Bruxellesu, jer vanjska politika ostat će područje vlada i nacionalnih prava na veto. Tako primjerice njemački zahtjev za mjesto stalne članice u Vijeću sigurnosti UN-a umjesto da se traži stalno mjesto za Europsku uniju, pokazuje koliko je nacionalno načelo važno čak i za jednu Njemačku koja se toliko zalaže za eurpske integracije. Kako daleko i do kojeg apsurda može dovesti politika prava na veto je primjer poljskog veta protiv sporazuma EU-Rusija. Blokada je dovela do toga da je suradnja s Rusijom i velikim članicama Unije poput Njenmačke, Francuske, Velike Britanije i Italije pomaknuta na bilateralnu razinu. Pri tome gube svi Europljani, posebice Poljaci koji uvelike ovise o pregovaračkoj težini Europe u odnosu na velikog susjeda na istoku.

Koliko vrijedi dogovor?

Dogovor je ipak i vrijednost sama za sebe, jer kraj potezanja otvara oči vladama i građanima da institucije i pravila o odlučivanju nisu samo instrumenti politke. Postoje iskrene nade da dogovor oko Europskog sporazuma može osloboditi u Europi političku energiju koja bi se koncentrirala na izazove i prijetnje izvana.

Ipak, promatrači u Bruxellesu se slažu da na koncu Europski sporazum nije ono čemu su se mnogi nadali. Utješna je činjenica da je reformski sporazum možda i najbolje što se u postojećim okolnostima i moglo postići. Ono što je sigurno je da ovaj Sporazum neće dugo trajati. Trebat će ga mijenjati najkasnije kada u Europsku uniju uđe Turska. No to nije tako tragično, jer Europska unija je svoju dosadašnju 50-godišnju povijest uvijek sladavala sa sporazumima.

Sada šefovi država i vlada 27 zemalja članica moraju smoći snage da uvjere svoje parlamente i građane da se ovaj – istina vrlo teško čitljiv sporazum – sada treba izglasati i usvojiti. Ne smijemo zaboraviti, da Europski ustav nije uspio jer ga nisu prihvatili građani. Imali smo lijepi tekst prije tri četiri godine, a sada je bitno da on preživi glasovanja u parlamentima i izjašnjavanje na referendumu.

Strateško razmišljanje iz perspektive Europske unije

Optimizam ulijevaju najnoviji razvoj na području monetarne i gospodarske politike. Zemlje eurozone zajedničkim naporima žele se obraniti od podcijenjene kineske valute. S takvim ciljem predsjednik eurogrupe Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske središnje banke Jean-Claude Trichet i povjerenik za monetarna pitanja Joaquín Almunia, po prvi puta putu zajedno putuju u Peking. Tu je još i rasprava kako Unija reagira na državna poduzeća ili državne fondove koji prije zbog političkih nego ekonomskih motiva ulažu u europske ključne branše. U oba slučaja nije sigurno hoće li Europska unija biti uspješna. Pojedini slučajevi pokazuju da su Europljani započeli iz svoje europske perspektive strateški razmišljati o svojem odnosu prema vanjskom svijetu.

Počela utrka za nove pozicije u EU

Dok se Jose Manuel Barroso nada još jednom mandatu za predsjednika Europske komisije, britanski premijer Gordon Brown i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy predlažu za funkciju predsjednika Europske unije bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira. Za istu poziciju spominje se i luxemburški premijer Jean-Claude Juncker. Njemačka bi mogla također istaknuti jednog svojeg izglednog kandidata – i to za mjesto budućeg visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost koji će biti ujedno i potpredsjednik Europske komisije. Premda se za sada iz Berlina mudro šuti, najizgledniji Nijemac za bilo koju važnu poziciju u EU je Joschka Fischer, prije svega za ministra vanjskih poslova Europske unije, jer Fischera cijene ne samo u Europi i SAD-u već i na Bliskom istoku.