1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Koliko košta olimpijska medalja?

U Njemačkoj se već dvije godine žestoko raspravlja o podjeli novca sportašima. Treba li podupirati sve sportove ili ciljano ulagati u vrhunski sport kako bi Njemačka osvojila više medalja?

Makar Olimpijske igre u Riju još nisu niti počele, njemački sportski djelatnici s mnogo više pažnje i briga očekuju jedan, za mnoge od njih možda još važniji događaj: 19. listopada Povjerenstvo za sport njemačkog Bundestaga treba odlučiti o promjenama u načinu potpore sportskim klubovima i udrugama.

U Riju će sve biti kao do sad jer i potpora teče na isti način već godinama. Nijemci se tako mogu samo nadati da, već po broju sportaša u ovoj zemlji, ipak neće proći tako loše. Ali Nijemci trebaju odlučiti u načelnoj dvojbi. Novac - barem u usporedbi s mnogim drugim zemljama, nije toliki problem. Ove godine će njemački sportaši primiti oko 160 milijuna eura.

Ali kako podjeliti? Da li, kako je u velikoj mjeri sada slučaj, pomagati praktično svaki sport? Ili se pomiriti sa činjenicom da u nekim sportovima Njemačka nema šansi i prije svega - ili čak isključivo podupirati vrhunski sport u disciplinama gdje Nijemci imaju što tražiti?

Zlato (i eure) samo zlatnima?

Deutschland DOSB Alfons Hörmann in Hannover

Predsjednik DOSB Alfons Hörmann

Predsjednik Njemačkog olimpijskog odbora DOSB Alfons Hörmann ne želi mnogo mijenjati u postojećem sustavu: "Broj medalja i uspjeh koji ćemo imati u Riju ne može biti tako loš ili tako velik da promijenimo našu politiku dugoročno uspješnog sistema (potpora)". Ali kritike su sve glasnije i one se ne svode samo na dilemu "ići u širinu ili ići prema vrhu". Problem su i sportski dužnosnici na svim razinama: postoje pokrajinski sportski dužnosnici, sportski dužnosnici krovnih udruga pojedinih disciplina i onda i Olimpijski odbor. Svi oni sjede na svojim položajima, ubiru svoje plaće - koje bi bolje došle nekom sportašu - i međusobno se prepiru o konceptu i ciljevima.

Još prije dvije godine je nadležni ministar - u Njemačkoj je to ministar unutarnjih poslova Thomas de Maziere, počeo s Njemačkim olimpijskim odborom potragu za rješenjem koje bi okončalo takvo udvostručavanje dužnosti i optimalnije korištenje sredstava. Razgovori se vode u tajnosti - to je previše novaca i previše je uzburkanih strasti u pojedinim sportskim udrugama, ali predsjednik Olimpijskog komiteta je ipak donekle otkrio u kojem se smjeru traži rješenje: "Trebamo na razini klubova više profesionalnih djelatnika koji će se baviti problemom razvoja sporta." Drugim riječima, profesionalci i to oni koji poznaju svoj sport, trebaju biti više uključeni u odluku kamo će odlaziti novac.

Olympia London 2012 5.000 Meter Männer Mo Farah

Britanci ciljano podupiru samo discipline gdje mogu očekivati medalju - na fotografiji Mo Farah u Londonu.

Velika Britanija računa na pobjednike

Kod donošenja odluke, Nijemci s velikim zanimanjem promatraju i kako se to rješava u drugim zemljama. Na primjer Velika Britanija je čvrsto odlučila kako želi svoje sportaše prestati tražiti na dnu ljestvice, nego ih želi gledati na pobjedničkom postolju uz zvukove himne. Razlog takve odluke su svakako i OI koje su 2012. održane u Londonu, ali tu strategiju su nastavili i nakon toga.

Ukratko, u Velikoj Britaniji pojam raznolikosti ne igra nikakvu ulogu. Potiču se isključivo discipline gdje postoji šansa za osvajanje medalje. U protekle četiri godine, dakle od Londona do Rija, je udruga UK Sports zato podijelila 440 milijuna eura. Trećina od toga je došla iz lutrije, a dvije trećine iz državnog proračuna. Vlada čak želi povećati svoje izdatke: za 29% do godine 2020.

Zato se može i razumjeti optimizam britanskih sportaša koji odlaze u Brazil: "Želimo biti bolji od Pekinga", kaže Simon Timson. On je na čelu odjela za vrhunski sport udruge UK Sports i tvrdi: "To je realističan cilj, da Rio de Janeiro budu najuspješnije ljetne Olimpijske igre izvan granica Velike Britanije za britanske sportaše."

Takvo dosljedno podržavanje samo izglednih sportskih disciplina se odražava i na prihodima sportaša. Vrhunski britanski sportaši mogu dobiti 33.500 eura, dok - usporedbe radi; njemački vrhunski sportaši mogu dobiti naviše 18.000 eura godišnje. Švicarskim sportašima je još teže: čak i među kandidatima za medalje, preko polovice njih dobiva manje od 12.900 eura godišnje - često jedva dovoljno samo za osnovnu opremu i proteinske dodatke ishrani tako da je potrebno mnogo idealizma i potpore roditelja i rodbine da se usprkos tome teži karijeri u sportu.

Zapravo i u Švicarskoj i u Njemačkoj postoji još jedna opcija: stupiti u vojsku. Tako je i u njemačkom Bundeswehru trenutno aktivno 744 sportaša i vojska im, u posebnim jedinicama, omogućuje i bavljenje sportom i pripremu za njihovu karijeru nakon sporta.

Olympia 2012 Schwimmen USA Freistil Staffel Männer 4 x 200 m

Amerikanci pak već na sveučilištima nalaze mlade nade - osobito u popularnim disciplinama kao što je plivanje

SAD: bez države, ali sa sveučilištima

Nacionalni olimpijski odbor Sjedinjenih Američkih Država (USOC) već po tradiciji mora izaći na kraj bez ikakve državne potpore. Ali Odbor ostvaruje prihode preko pokrovitelja i onda ga dijeli pojedinim sportskim klubovima. U četverogodišnjem razdoblju do 2012. je to bilo ukupno 568 milijuna dolara, a i tamo je načelo posve jednostavno: tko dobiva medalje, taj dobiva novac.

Posljedica takve politike je jasna: bogati klubovi postaju sve bogatiji, drugi ostaju praznih džepova. Razlika između bogatih i siromašnih je još veća jer medalje privlače i pokrovitelje samih klubova. Pogotovo u disciplinama koje su popularne u Americi poput plivanja ili gimnastike, prihodi sponzora mogu značiti i da blagajna kluba bude i po deset puta veća od onoga što dobivaju od USOC.

Ipak, i Amerikanci razmišljaju o promjenama i o tome kako više ulagati u buduće sportske nade. Poslovođa USOC-a Scott Blackmun je početkom godine najavio kako će se, pri raspodjeli sredstava, Odbor više baviti analizom podataka i sportskih rezultata nego tek prebrojavati medalje. "Morate i ove stvari gledati kao investitor", objašnjava Blackmun.

No Amerikancima kod pitanja mladih nada uvelike pomažu veoma razvijena natjecanja američkih sveučilišta. Bilo da je riječ o plivanju i gimnastici ili o košarci ili hrvanju, američke visokoškolske ustanove se i same natječu da stipendijama privuku mlade talente. A među njima će se onda lako naći i budući dobitnici medalja.

Großbritannien Russische Athletinnen bei den olympischen Spielen in London

Ruski - ali i kineski model sportskih potpora je još uvelike identičan onome u doba socijalizma

Primjeri - koji to nisu

U svakom slučaju, u Njemačkoj zaklada Deutsche Sporthilfe podupire oko 3800 sportaša iz gotovo svih olimpijskih disciplina - i nekoliko sportskih disciplina koje uopće nisu na Olimpijskim igrama. Tu su obuhvaćeni i sportaši invalidi, baš kao i takozvana "S-momčad" - sportaši koji zbog ozljeda trenutno ne mogu postizati rezultate kakve bi inače mogli postizati. A tu je i potpora za oko 600 mladih sportaša koji su smješteni u internatima i specijalnim sportskim školama.

Je li to previše? U razmišljanju njemačkih sportskih dužnosnika o novom konceptu potpore u svakom slučaju neće pomoći primjer zemalja poput Kine ili Rusije. One su se već navikle na bogatu žetvu medalja na svim natjecanjima i obje zemlje još uvijek imaju zapravo socijalistički model potpore sportašima gdje se s jednog mjesta određuje baš sve. A kao što smo vidjeli, u Rusiji to i danas znači i da sportaši onda moraju doći kući s medaljom, što koštalo da koštalo i uz sva dopuštena - i nedopuštena sredstava. Njemačka, naravno, to ne želi.

Preporuka uredništva