Koliko košta telefoniranje mobitelom u i iz inozemstva?

Kažemo neugodnu, jer račun koji nakon toga stigne ponekad ispadne kao da ste satima razgovarali s drugom planetom. Dakle, koliki je stvarni trošak minute telefoniranja, na primjer iz Njemačke u Hrvatsku, a kolika je dobit operatera čije usluge koristite?

Premda ovo pitanje zvuči vrlo jednostavno, ništa nije složenije od odgovora na nj. Jer, što je uopće mobilna telefonija? To je korištenje ograničenog javnog dobra – poput rijeke ili rudnika, a ovdje je riječ o omeđenom spektru radio-valova – u komercijalne svrhe određenog koncesionara. Zato taj takozvani „roaming“ – tehnički proces koji pozive preusmjerava tamo gdje se korisnik mobitela nalazi – jedva da i ima nekakav konkretni iznos troškova, jer infrastruktura postoji i bez njega. Zato jedva da netko uopće i može sagledati što i koliko telefonske kompanije ubiru od svojih mušterija – što je prilika koju malo tvrtki propušta da bi uredno opelješile svoje mušterije. Toga su svjesni i u Europskome povjerenstvu za telekomunikacije čija voditeljica Viviane Reading ni sama ne razumije neke tarife. Njen glasnogovornik Martin Selmayr kaže: „Ako ste mušterija koja iz Finske putuje na Cipar, plaćate poziv kući, dakle u Finsku, 0,58 eura. No, ako Poljak ode na Maltu i tamo telefonira sa svog poljskog mobitela, platit će i do pet eura po minuti.“

Što, dakle, onda uopće čini cijenu korištenja mobitela u nekoj stranoj državi? Jednostavno rečeno: ono za što se pojedini operatori međusobno dogovore uzeti mu iz džepa. To je zaključak i istrage nacionalnih ureda za telefoniju u 25 zemalja Unije, koju je potaklo Europsko povjerenstvo. Martin Selmayr dodaje: „Ono što smo utvrdili analizom 25 nacionalnih ureda za telekomunikacije jest da su cijene redovito previsoke bez ikakvih razloga.“

Operateri na virtuelnom „stupu srama“

Naravno, telefonske kompanije to kategorički niječu. T-Mobile ili njemački Vodafone tvrde kako se trude razraditi nove modele cijena, a i u Bruxellesu vide da ako jedna nacionalna kompanija spusti cijenu za omiljeno odredište u inozemstvu, to najčešće učine i druge na istom tržištu. No, to pojeftinjenje ponekad čak i ne stigne do krajnjeg korisnika. „Manje veletrgovačke cijene ne prenose se dalje na korisnike, a oni često niti nemaju jasnu informaciju koliko uopće košta neki poziv“, pojašnjava Martin Selmayr.

No, teško je posegnuti za konkretnim mjerama i kaznama za povredu slobodne tržišne utakmice, jer je ovdje osnovni problem da nema niti pravog tržišta, a onda ni prave utakmice. Zato će Europsko povjerenstvo na jesen pribjeći praktično jedinom sredstvu: otvorit će vlastitu internetsku stranicu na kojoj će objaviti cijene razgovora u inozemstvo svih većih europskih telefonskih kompanija i takvim svojevrsnim „stupom srama“ prisiliti operatere da korigiraju cijene. „Nadamo se da će to dovesti do više preglednosti, konkurencije i više natjecanja za mušterije te da je to put koji vodi k razumnim cijenama telefoniranja“, nada se Martin Selmayr.

Hoće li se tvrtke zbog stida odreći svojih dobrih zarada na „roaminge“, ostavljamo Vama da prosudite. Do tada, samo Vas možemo upozoriti da dobro razmislite prije nego što mobitelom pošaljete fotografiju ili filmić iz inozemstva – to bi Vas veoma lako moglo koštati i nekoliko eura. A ako želite biti potpuno sigurni da za telefonski razgovor nećete platiti više nego za večeru, a da se ipak javite kući, pribjegnite već pomalo zaboravljenom sredstvu: telefonskim govornicama, pogotovo onima na kovanice.