Koliko je važno podrijetlo počinitelja kaznenog djela?
3. travnja 2017
Počinitelj je „Nijemac BEZ useljeničke pozadine". To je policija u Mannheimu nedavno kao prvo objavila preko Twittera nakon što se jedan vozač svojim vozilom zaletio među pješake u središtu Heidelberga. Time je policija reagirala na glasine koje su se počele širiti društvenim mrežama kako policija (opet) namjerno krije porijeklo počinitelja štiteći tko zna koga i tko zna kakvu politiku.
Novogodišnja noć kao prekretnica
Ovo je samo jedan od mnogobrojnih primjera koji su u posljednje vrijeme ponovno razbuktali jednu godinama staru temu. U multikulturnom društvu poput Njemačkog je pitanje porijekla počinitelja postalo važno. No: „Zašto je u vijesti o tomu tko je opljačkao neki kiosk važno znati radi li se o osobi srpskog, turskog porijekla ili o ‚domorocu‘", pita se Nikolaus Jakob, direktor Instituta za publicistiku u Manizu. U pravilu dosad u Njemačkoj nije bilo uobičajeno navesti porijeklo počinitelja. No događaji u novogodišnjoj noći na željezničkoj stanici u Kölnu kada je stotine izgrednika seksualno zlostavaljalo i pljačkalo prolaznice je promijenio sve. Iako su svjedoci govorili o počiniteljima „arapskog i sjevernoafričkog izgleda" mediji su tu činjenicu uglavnom prešućivali. I to upravo zbog „etničkih naputaka" o nenavođenju porijekla počinitelja.
„Lažljivi mediji" više ne žele biti lažljivi
Eksplozija optužbi na račun „lažljivih medija", kako glasi i jedna od najčešće korištenih sintagmi novovjekih populista, je da se u interesu zaštite politike savezne vlade naspram izbjeglicama štite počinitelji. Mediji su reagirali tako što su polako počeli ignorirati „etničke naputke". Od sada svaka provala ili krađa ima i svoju putovnicu i boju kože. To je dokazala i jedna studija Sveučilišta u Münchenu. Nakon kelnske novogodišnje noći porastao je broj izvješća u kojima se navodi porijeklo počinitelja iako u isto vrijeme, kako su pokazale statistike, nije porastao broj kaznenih djela u kojima su počinitelji bile osobe stranog porijekla. Tomu je pridonijela i sama struka. Medijsko vijeće, strukovna udruga koja kontrolira rad medija i pridržavanje etičkih načela struke, nedavno je „olabavilo" pravila o etničkom izvještavanju. Ta pravila ovog gremija imaju svoje korijene, kao i mnogo toga u Njemačkoj, iz pouka povučenih iz razdoblja nacionalsocijalističkog terora kada je rasa i pripadnost naciji odlučivala o životu i smrti. Sada se smatra da je „u interesu javnosti" navesti i pripadnost počinitelja nekoj etničkoj ili vjerskoj zajednici. Znači sada se o porijeklu počinitelja smije pisati uvijek a ne samo kada se govori uopćeno o zločinima talijanske, albanske ili ruske mafije.
Procjena „od slučaja do slučaja"
No od štete koju nanosi otvoreno pisanje o porijeklu počinitelja, novinari više strahuju od pečata koji bi mogli dobiti ako javnost stekne dojam da se nešto skriva. Nikolaus Jacob smatra da si novinari moraju pojačano postavljati pitanje: Što donosi veću štetu? Jer i popuštanja u tom smjeru bi se moglo protumačiti kao popuštanje populistima koji zajapureni i krvavih očiju prosvjeduju protiv "lažljivih medija”. Mediji su sada počeli primjenjivati miješanu strategiju i odlučuju od slučaja do slučaja. Tako npr. javni servis ZDF porijeklo počinitelja spominje samo ako je ono relevantno s obzirom objašnjenje tijeka zločina, što je, to su i sami urednici priznali, prilično teško procijeniti. Neki mediji poput Sächsische Zeitunga su se u potpunosti odustali od skrivanja porijekla. Na to ih je ponukala jedna studija koja je pokazala da više od polovine čitatelja smatra da se porijeklo počinitelja skriva zbog „naredbe odozgo u vremenima izbjegličke krize". Autor studije, istraživač na području komunikacijskih znanosti Lutz Hagen međutim smatra da će ovakav način izvještavanja polučiti suprotan efekt od širenja predrasuda jer će se stvoriti realističnije slika o stvarnom broju kaznenih djela koje počine stranici koji je manji nego što se to u javnosti percipira.
No unatoč ovom optimizmu koji proizlazi iz transparentnosti ovakve vrste, ono u sebi krije i dodatni materijal za diskriminaciju i predrasude. „Ovisno o postojećim stavovima i rutinama nekih novinara lako može doći do produbljivanja stereotipa i diskriminirajućih stavova" smatra Georg Ruhrmann koji već više od dva desetljeća istražuje na temu odnosa useljenika i medija. To, kako kaže, vrlo brzo nailazi na plodno tlo kod čitatelja koji ionako već gaje islamofobne ili rasističke stavove.