Koliko je domaće glazbe potrebno na radiju

Rasprava je stigla i do saveznog parlamenta. Fotograf i bivši menadžer slavne Nene, Jim Rakete, jedan je od glavnih zagovornika ove akcije izjavljuje: "Ako neki njemački muzičar želi doći u neku njemačku emisiju, tada mora kuhati, napisati knjigu, najbolje da je vrlo popularan ili mrtav, a ako može oboje."

Till Brönner se ne može požaliti – ovaj jazz trubač tražen je posvuda u svijetu. Za taj uspjeh, kako kaže, može zahvaliti ne samo svom talentu, nego i skupom glazbenom obrazovanju u Njemačkoj. Brönneru nisu potrebne nikakve kvote, ali mnogim drugima jesu. Za njih se i zauzima: ”Ako se želi postati velikim umjetnikom, tada on mora imati veliko srce, uistinu puno talenta i osobito nešto u glavi. A ako to ne budemo dalje podupirali, čak i od strane industrije i radija, onda ćemo uskoro imati veliki problem.”

Dva čovjeka koji dolaze s radija stvari gledaju sasvim drukčije. Za jednog, Hansa Jürgena Kratza, dopredsjednika saveza privatnih radijskih postaja, jedino čemu su obvezni jest zakon tržišta. Za drugog, Gernota Romanna, predsjednika Povjerenstva javnih radijskih kuća, radio valja ispuniti i jednu kulturnu zadaću. No u jednome se obojica slažu. ”Presudan je ukus slušatelja i ništa drugo. Mi kao privatne postaje načelno odbijamo propisanu kvotu ili neko dobrovoljno obvezivanje" mišljenje je Hansa Jürgena Kratza, dok Romann ističe: ”Ako bi se to uvelo, primjerice na području njemačke pop-glazbe, odmah bi se pojavio zahtjev da u kulturnim programima klasične glazbe talijanske opere smijemo pjevati samo na njemačkom."

Ovih se dana u medijima posebno pojavljuje Inga Humpe iz dueta "2Raumwohnung", koji se posljednjih dana ponovno pojavljuje na top-ljestvicama. No unatoč trenutnoj popularnosti, Humpe nema dobro mišljenje o ljudima s radija: ”Zabrinuti smo zbog nedostatka odjeka kod glazbenih urednika na privatnim postajama, koji izgleda nemaju ni mišljenje ni moć. Od kako su privatne radijske postaje postale snažne postalo je puno, puno gore” tvrdi ova pjevačica. Na njemačkim se postajama, uz rijetke iznimke, svira sve manje njemačkih naslova, što osobito ljuti čelnog čovjeka Saveznog udruženja fonografske industrije, Gerda Gebhardta: ”Ne može biti da kod noviteta nailazimo na situaciju da je sve što dolazi iz inozemstva bolje i da se bolje kotira. A ono što dolazi iz Njemačke da se gura u ‘ćošak’”.

Jedna od onih koji su sličnoga mišljenja je i Antje Vollmer, dopredsjednica njemačkog Bundestaga i glasnogovornica za kulturu kluba zastupnika Zelenih. Kada upali radio, smeta ju što to nije odraz nego iskrivljena slika u kojoj se ne pojavljuje sve što je stvarni, uzbudljivi trend u kulturi mladih, pa i u području glazbe na njemačkom, glazbe imigranata: "A umjesto toga – ‘tamburanje’ kakvo je isto posvuda u svijetu, što prilično ide na živce.” Tko argumentira na način na koji to čini političarka Vollmer, vrlo brzo se izlaže sumnji da je sklona veličanju i nametanju njemačkog. Zašto to nije tako, objašnjava hiphopper Max Herre: ”Najveći umjetnici u rapu su ljudi drukčijeg etničkog podrijetla. Dakle, želimo stvarno otkloniti svaku sumnju. Nije nam stalo do nacionalnog, nego do kulture.”

Umjetnički direktor badenwuertenberške Pop-akademije Udo Dahmen također se priključuje kritikama na račun radijskih postaja: ”Stalno ukazivati na trendove i na to da potrošači sami traže što žele čuti, samo je polovina stvari.” Druga bi, smatra Dahmen, mogla biti dobrovoljno preuzimanje obveze radijskih postaja da će svirati više domaće glazbe.