Kolika je moć predsjednika SAD-a?
Šef Bijele kuće ima najveću moć u svjetskoj politici – barem se tako vjeruje. Ali nije baš tako: ovlasti predsjednika Sjedinjenih Američkih Država su ograničene. I drugi akteri igraju važnu ulogu.
Ustav kaže...
Američki predsjednik se bira na četiri godine, maksimalno smije obnašati dva mandata. On je šef države i vlade, dakle dirigira državnim aparatom. Njegov zadatak je da provodi zakone koje je izglasao Kongres. Oko četiri milijuna ljudi radi za izvršnu vlast SAD-a. Predsjednik kao najviši diplomat može primati veleposlanike stranih zemalja i time priznavati države.
Kontrolni mehanizam
Tri stupa vlasti imaju pravo utjecati jedan na drugog i tako si međusobno ograničavaju moć. Predsjednik ima pravo pomilovati ljude i imenovati suce – ali samo uz suglasnost Senata. Predsjednik imenuje i svoje ministre i veleposlanike – ukoliko to Senat odobri. To je jedno od sredstava kontrole izvršne vlasti.
„State of the Union“
Predsjednik mora informirati Kongres o stanju u zemlji – to radi u svom „govoru o stanju nacije“ („State of the Union“). On Kongresu doduše ne može predlagati zakone, ali u govoru može izložiti svoje teme. Time može javno vršiti pritisak na Kongres. Ali ne i više od toga.
On može jednostavno reći „ne“
Ukoliko predsjednik Kongresu neki zakonski prijedlog vrati bez potpisa, time ulaže svoj veto. Taj veto Kongres može staviti van snage samo ako ima dvotrećinsku većinu u oba doma. Prema podacima Senata, u povijesti SAD-a je od 1.500 slučajeva veta bilo nadglasano tek njih 111, dakle nešto više od 7%.
Sive zone u definiciji vlasti
Ustav i presude Vrhovnog suda ne govore jasno kolika je moć predsjednika. Jedan trik omogućava drugi tip veta, takozvani „džepni veto“ („pocket veto“). Pod određenim uvjetima predsjednik može neki zakonski prijedlog „strpati u torbu“, time je on nevažeći. Kongres taj veto ne može nadglasati. Taj trik je iskorišten više od 1.000 puta.
Preporuke koje su kao zakon
Predsjednik članovima vlade može naložiti kako da izvršavaju svoje obveze. Te preporuke, takozvani „nalozi za izvršenje“ („Executive Orders“), imaju snagu zakona. Nitko ih ne mora „blagosloviti“. Ipak, predsjednik ne može radi sve što hoće. Sudovi mogu ukinuti naloge ili Kongres može usvojiti zakon koji se tome protivi. A sljedeći predsjednik opet ih može ukinuti.
Izigrati Kongres…
Predsjednik može sklapati ugovore s vladama drugih zemalja, koje onda Senat mora odobri dvotrećinskom većinom. Da bi to zaobišli, predsjednici umjesto ugovora koriste „izvršne sporazume“ („Executive Agreements“), dogovore koje su postigle vlade, i koje Kongres ne mora odobriti. Oni važe sve dok Kongres ne uloži prigovor ili usvoji zakon koji te sporazume poništava.
…i onda ponovno odgovor
Predsjednik je vrhovni zapovjednik vojnih snaga SAD-a, ali rat objavljuje Kongres. Nejasno ostaje u kojoj meri predsjednik može (bez suglasnosti Kongresa) poslati vojsku u neki oružani sukob. Za Kongres je ulaskom u Vijetnamski rat prekoračena „crvena linija“, te je pokrenut zakonski postupak. Dakle, predsjednik ima nadležnosti sve dok Kongres ne reagira.
Ultimativna kontrola
Ukoliko predsjednik zloupotrijebi svoju funkciju i prekrši zakon, Predstavnički dom može pokrenuti postupak njegovog „skidanja“ s dužnosti. Do sada je to učinjeno dva puta- oba puta bez uspjeha. Postoji međutim jedan mnogo moćniji instrument da se zaustavi predsjednička samovolja: Kongres je nadležan za budžet. On odobrava proračun i predsjedniku jednostavno može zavrnuti financijsku slavinu.