1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

"Kolektivni Putin"

Za slobodu se moramo boriti, ona nam neće pasti s neba. Ali s pravim sredstvima. “Moramo pregovarati, a ne ubijati”, kaže dobitnica Nobelove nagrade za književnost Svetlana Aleksijevič u razgovoru za DW.

Deutsche Welle: Gospođo Aleksijevič, je li za Vas Nobelova nagrada i svojevrsna obveza?

Svetlana Aleksijevič: To još ne znam, još se nisam uživjela u to stanje. U svakom slučaju, slobodnog vremena nemam. To je vrlo tužno jer ja sam samotnjak, netko tko voli sjediti za stolom i pisati. Radije bih u tišini pisala i razmišljala. I ne mogu nikome više ništa reći, a da se to odmah ne objavi. Naravno da to nije ugodno.

Kod Vašeg nastupa na festivalu književnosti u Kölnu Lit.Cologne odgovarajući na jedno pitanje rekli ste: „Ponovo smo u Hladnom ratu.“ Osjećate li Vi to, kao osoba koja je puno pisala o ratu, intenzivnije?

Ne. Osjećam to kao netko tko tamo živi u svemu tome, jer Bjelorusija je s Rusijom povezana kao ni jedna druga zemlja. Mislim da je to jedini preostali prostor koji je pod direktnim utjecajem Rusije. Lukašenko je neke stvari uspio spriječiti, recimo razvoj divljeg kapitalizma. Mi imamo neku mješavinu carstva i socijalizma, ali primjećuje se da mržnja, koja se skuplja u pokradenim i prevarenim ljudima, polako sebi traži izlaz. Primijetila sam to još prije deset godina, kada sam pisala knjigu „Vrijeme second-handa“ i puno putovala po Rusiji. Pitala sam se kuda vodi ta mržnja. Kada sam bila kod prijatelja u Moskvi i pričala o tome, oni su mi rekli da je demokracija proces koji se ne može zaustaviti i da je povratak na staro nerealan. Međutim, ispostavilo se da je to i te kako realno. Nagomilana mržnja spretno je usmjeravana prema vani. Došlo je do brze militarizacije svijesti i usmjeravanja protiv navodno vanjskog neprijatelja.

Smatrate dakle da je bijes zbog unutarnjopolitičkih problema - u ovom slučaju u Rusiji - preusmjeren na imaginarnog vanjskog neprijatelja?

Naravno. To je neki oblik preusmjeravanja energija, koje bi na unutarnjem planu mogle biti eksplozivne. Toga je bilo oduvijek, to nije izmislio Putin.

Mnogo se priča o Putinu i njegovoj autokraciji, ali ta autokracija ne nastaje u vakuumu, on je trenutno stvarno vrlo popularan. Kako objasniti taj fenomen u jednom prosvijetljenom društvu?

Objavila sam članak pod naslovom „Kolektivni Putin“ u kojem pišem da se ne radi samo o Putinu. On je jednostavno akumulirao svjesne i nesvjesne želje društva koje se osjeća poniženim, pokradenim i prevarenim. Tu se nakupilo energije. I mi, koji smo napravili Perestrojku, pitali smo se: gdje su petro-dolari? Nitko nije ni slutio da su otišli za vojsku. Rusija danas ima prilično jaku vojsku, potpuno drugačiju od one za vrijeme Jeljcina. Pitali smo se zašto narod šuti. Kada sam počela puno putovati po udaljenim dijelovima Rusije, na primjer u Sibir, shvatila sam zašto šuti. Narod nije shvatio što se dogodilo, nije to tako očekivao. Ljudi nisu htjeli kapitalizam, on nekako nije odgovarao ruskom mentalitetu. I kada je Putin izgovorio sve to – svuda oko nas su neprijatelji, moramo biti jaki, moraju nas poštovati – svijet je odjednom ponovo bio u redu. I onda su se ponovo ujedinili u jednu veliku naciju.

Svetlana Aleksijevič

Prošlogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost Svetlana Aleksijevič je poznata kao oštra kritičarka bjeloruskog i ruskog režima

Vi živite u Bjelorusiji. Vlasti Vas ne vole, pokušavaju Vas ignorirati i spriječiti da se sastajete s kolegama književnicima. Zašto ste ostali tamo?

Pa ja sam se tek vratila, nakon 12 godina boravka u inozemstvu. Tada je Lukašenko tek bio došao na vlast, Vasil Bikau (bjeloruski pisac) i ja smo bili napustili zemlju. Mislili smo da nećemo dugo biti odsutni, da će naš odlazak biti neka vrsta simbolike. Od toga nije bilo ništa. Poslije dužeg odsustva sam shvatila da se to neće skoro završiti. Ja sam književnica koja želi živjeti u svojoj zemlji i koja mora živjeti u svojoj zemlji, jer to što pišem sastoji se od atmosfere, od života koji me okružuje, od razgovora s ljudima, često slučajnih, u prolazu, na ulici, u restoranu, u taksiju, na tržnici. Osim toga, tamo je moja unuka i imam čisto ljudsku potrebu biti u njezinoj blizini.

Ali, moram priznati da sam se vratila pola godine prije nego što se Putin preobratio. Mislim na onaj trenutak kada je skinuo masku i otvoreno i jasno predstavio svoj program za Rusiju. To je za mnoge bilo poražavajuće. Tek tada smo shvatili da se to pripremalo 20 godina. Mi smo bili naivni, zaneseni, vjerujući da će demokracija doći tek tako, samo zbog toga što smo na ulicama uzvikivali: Sloboda! Sloboda!

Da li Vaša obitelj ima iste stavove o demokraciji i životu kao Vi?

Ne bih rekla. Moj otac je do kraja ostao komunist, nije se mogao odvojiti od partijske knjižice. Smatrao je da je Staljin iskvario ideju socijalizma. Majka je slično razmišljala, jer je i s očeve i s majčine strane bilo žrtava represije. Ranije, kada sam s ocem razgovarala o vremenu kada su uhićivali njegove prijatelje, pitala bih ga: „Kako si samo mogao to šutke promatrati?“ Danas mu ne bih postavljala takva idiotska pitanja. Kako mi to samo možemo, svi mi danas? Nošen životom, svako nađe neki trik, neko opravdanje, mogućnost da sačuva djelić svog dostojanstva. To je u ljudskoj prirodi. Totalitarizam, s kojim se suočavamo u raznim oblicima, duboko je ukorijenjen u život. Uzmimo na primjer ljude u Bjelorusiji: oni su vidjeli što se događa na Majdanu u Ukrajini, vidjeli su krvoproliće, zapaljene gume. Naravno da su se uplašili. Svi žele slobodu. Ali, svi žele da im ta ljepota dođe tek tako, da se pojavi odnekuda, da padne s neba. Ali, to se ne događa.

Čime se trenutno bavite?

Previše sam iscrpljena da bih mogla pisati o ratu. Ne mogu više gledati to ljudsko ludilo. I ne mogu shvatiti odakle nekome pravo da ubije drugo ljudsko biće. Jer, i pravedni i nepravedni rat je na kraju samo ubijanje. Mislim da bi se u 21. stoljeću trebali boriti pomoću ideja. Trebali bi pregovarati, a ne ubijati. Ali mi i dalje ubijamo. To je barbarstvo. Trenutno razmišljam o dvije knjige. Jedna je o ljubavi. Muškarci i žene pričaju o ljubavi, ali istovremeno, opet o tome – tko smo mi. Druga je o životu u starosti. Tehnološki napredak nam je podario još 20-30 godina života i nitko ne zna što s njima. Ne možemo tek tako nastaviti egzistirati, kao biološki sustav koji je vrijeme snažno obilježilo. Mora se nekako drugačije živjeti, mora se naći smisao. Smisao života ne može biti samo u tome da se na svijet donose djeca, mada su nas u to stalno uvjeravali. Mora postojati i neki drugi, duhovni smisao života.

Preporuka uredništva