1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Košarkaši između novca i sporta

Hrvatske nacionalne selekcije u košarci sve više se suočavaju s klupskim natjecateljskim prioritetima i pritiskom novčane zarade klubova. Nacionalna reprezentacija je u drugom planu.

Namnožene košarkaške organizacije u Europi i svijetu karakterizira složeno međusobno nadmetanje za novac i moć, a nacionalne reprezentacije pritom zbog nekomercijalnosti padaju u zadnji plan, jer to nije kao u nogometu gdje postoje centralne vlasti koje predstavlja UEFA i FIFA – rekao nam je proslavljeni hrvatski košarkaški stručnjak i nekadašnji igrač Petar Skansi. Njega smo naime pitali za tumačenje situacije u hrvatskim muškim nacionalnim timovima koji se posljednjih tjedana više nego ikad suočavaju s nemogućnošću igrača da zbog klupskih ili individualno-sponzorskih obveza izađu ususret onima reprezentativnim.

Petar Skansi

Petar Skansi

Prvo je krajem lipnja iz selekcije do 19 godina „otpao“ jedan od najboljih igrača Dragan Bender čiji se privatni ugovor o zastupanju konkretnog proizvođača tenisica kosio s ugovorom Hrvatskoga košarkaškog saveza. Ubrzo se pojavila sumnja i da Mario Hezonja, donedavni igrač Barcelone koji je prešao u američki Orlando Magic, uslijed klupskih ljetnih priprema neće nastupiti za seniorsku reprezentaciju Hrvatske na skorom Europskom prvenstvu. Najnovije vijesti kažu da će Hezonja ipak zaigrati u hrvatskom dresu, ali tek nakon mukotrpnih pregovora. Konačno, iz selekcije do 18 godina prošli tjedan je iznenada „nestao“ perspektivni Nik Slavica, navodno zbog probnih nastupa u jednom turskom prvoligašu.

Privatni ugovor iznad svega

Nadolazeća generacija hrvatskih košarkaša, da bi sve bilo još delikatnije, prema svim je procjenama najnadarenija u posljednjih dva do dva i pol desetljeća, dakle od vremena Dražena Petrovića i Tonija Kukoča. Trener nacionalne momčadi do 18 godina Darko Kunce popratio je inače komplikacije oko igračkih (ne)nastupa u reprezentaciji jednim znakovitim citatom: „Najveće zlo sporta su menadžeri i roditelji.“ Više je nego očito da je Kunce mislio pritom na profitne interese posrednika koji se roje oko mladih talenata, dok povodljiviji među roditeljima – možda i zbog svojih ambicija – lako podliježu tome pa ispred igre prednost daju novcu.

Američki košarkaš Kenneth Faried zabija koš

Sport je prije svega zabava

No definitivno nije rješenje tek u prozivanju „neodgovornih“ i „lakomih“ roditelja koji, činjenica je, nerijetko itekako griješe. Jer oni svojoj djeci pragmatično nastoje osigurati bolju budućnost, a prinuđeni su poslovno se adaptirati u okviru koji im neminovno zadaje širi društveni i ekonomski sistem. „Nacionalnim reprezentacijama danas ostaje malo prostora i vremena u odnosu na klupske kalendare“, nastavlja Skansi, „a u istom odnosu su i ugovori. Nekoć je europska košarka bila uređena više po sovjetskom modelu. Danas je građanski ugovor iznad svega, i nikakva mu nacionalna pravila ne mogu ništa. Tako je od čuvenog nogometnog slučaja 'Bosman' prije 20 godina (presuda Europskog suda pravde da unutar Europske unije igrači nakon isteka ugovora mogu mijenjati klub bez odštete, op. ur.). Izgledalo je da će tako prvenstveno igrači dobiti veliku slobodu, no pravi pobjednici toga su privatni vlasnici klubova i liga“, kaže Skansi.

Trojna košarkaška vlast

Hijerarhija moći izgleda tako da je američka profesionalna liga NBA iznad svega, a potom dolazi svjetska organizacija FIBA, kao i FIBA Europe, no tu je i europski ULEB koji okuplja klubove staroga kontinenta. Petar Skansi stoga pomalo i rezignirano komentira da se u košarci može govoriti o, u najmanju ruku, trojnoj vlasti. On sam povrh svega ne vjeruje da će se išta promijeniti u dogledno vrijeme, pa će hrvatske nacionalne košarkaške momčadi i dalje ovisiti o prilikama u klupskoj sferi. Za mišljenje smo pitali i stručnjaka iz društvenih znanosti, sociologa Ozrena Bitija iz Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.

Naš sugovornik koji se među ostalim bavi i sociologijom sporta ističe kako bi dijagnoza fenomena koji sve više uzima maha u kolektivnim sportovima u Hrvatskoj, a trenutno je aktualan u košarci, trebala uzeti u obzir izmijenjene odnose snaga u borbi za prevlast između nacije kao nadnaravne identitetske zajednice i transnacionalnog korporativizma. „Taj korporativizam jest svojevrsna sublimacija tokova novca i ljudi u globaliziranom, odbjeglom svijetu sporta, tokova indiferentnih na državne granice. Zamišljanje nacije i izumljivanje tradicije kao postmodernističke derivacije ukazivanja nacionalnog u području sporta ne mogu oponirati interesu oplođivanja ekonomskog kapitala“, smatra Biti.

Nova klasa u sportu

Naprotiv, ispostavit će se da nacija i tradicija čak bivaju, primjerice kroz reklamne narative, stavljene u službu tog interesa. Ozren Biti također je sklon za osnovom problema tragati u historijskim relacijama, te nam je rekao da specifičnost konteksta hrvatskoga sporta valja prepoznati i u nedosljednim ili problematičnim politikama odmicanja od nasljeđa socijalističkog uređenja sporta. „Tranzicijske i privatizacijske sive zone otvorile su veliki prostor za novu klasu posrednika u sportskom polju, ponajprije sponzora i menadžera“, kaže on, „a čiju moć kroz zakonske regulative ne uspijeva sputati država“.

Moć privatnih aktera tako po mišljenju ovog sociologa buja s jedne strane kao produkt političkog klijentelizma, a s druge uslijed otvaranja regionalnih, ali i globalnih tržišta. „Naposljetku, nekadašnja uloga trenera u ,jugoslavenskoj školi košarke' nema svoj pandan u novim okolnostima“, zaključuje Biti, „gdje su treneri nužno zlo, a njihovim se najvećim doprinosom tretira neometanje menadžerskog 'poslovanja', ali i roditeljskih ambicija čiju najbolju interpretaciju može ponuditi psihologija“. Sve dalje od olimpijskih principa sporta, čini se tako da mlade hrvatske košarkaše od reprezentativnih dosega njihovih slavnih prethodnika nažalost dijeli ono nešto više od igre.