1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Klempave uši i krivi zubi u obitelji S. Miloševića

Prije nekoliko dana u berlinskom kazalištu Hebbel am Ufer – jednoj manjoj, ali ne manje uglednoj alternativnoj kazališnoj kući koju su njemački kazališni kritičari prošle godine proglasili kazalištem godine – gostovao je komad «The Miloševićs. All in the Family».

Hrvatske tajne službe prisluškivale Miloševića i otud nastade predstava.

Hrvatske tajne službe prisluškivale Miloševića i otud nastade predstava.

Bila je to njemačka premijera predstave u produkciji bečke kazališne skupine Toxic Dreams. Njemačka publika imala ju je prilike vidjeti tek dvije godine nakon njezine praizvedbe, ali ni sada, kada se ime Slobodana Miloševića više ne pojavljuje svakodnevno u vijestima, tema ovog projekta nije zastarjela. Sve je počelo još 1997. godine, kada je obitelj Milošević još bila na okupu, a hrvatske tajne službe prisluškivale njihove telefonske razgovore čiji su transkripti 2002. objavljeni u hrvatskom magazinu «Globusu» i američkom «Harper Magazinu», ispričao nam je redatelj i idejni tvorac predstave Yosi Wanunu.

«U Harper Magazinu sam pročitao transkript razgovora koji su se očito vodio između članova obitelji Milošević, a koje je snimala hrvatska tajna služba. Bio sam fasciniran tim transkriptom i nakon toga sam krenuo u istraživanje, našao sam još tih razgovora i zaključio da bi to mogao biti dobar materijal za jednu kazališnu predstavu», objašnjava Wanunu kako je došao na ideju za ovaj projekt.

Wanunu svladao i jezične barijere

Na početku su mu probleme jedino stvarale jezične barijere. «Bilo je malo problematično to što ja ne govorim ni hrvatski ni srpski pa mi je bilo teško razumijeti cijelu priču, no onda sam doznao da preko Haaga mogu doći do puno materijala koji su prevedeni i korišteni na suđenju. Dio tog materijala nije bio korišten, ali je očito sve prevedeno, a tu je bila i Miloševićeva biografija britanskog novinara Adama Le Bora pa sam na kraju prilično brzo došao do potrebnog materijala. Čini mi se da su Hrvati htjeli pokazati Miloševića u lošem svjetlu i da su zbog toga objavili taj materijal, no to je samo moj dojam, jer inače ne vidim drugog razloga zašto bi se tako nešto objavljivalo u nekim novinama.»

Klempave uši, krivi zubi, boja kontaktnih leća – banalne teme o kojima Miloševićevi razgovaraju preko telefona ni po čemu ne daju naslutiti dramatične događaje koji se istovremeno događaju na političkoj pozornici čiji je glavni akter glava obitelji. Wanunu objašnjava kako ih je iskoristio za svoju predstavu: «Način na koji je predstava koncipirana je da mi snimamo scenu po scenu i pravimo se da snimamo uživo televizijsku emisiju. Ja od gledatelja tražim da preispituju ono što vide, na način da im pokazujem kako je lako jednu prilično strašnu temu pretvoriti u zabavni program.»

Smiješ se nečemu što uopće nije smiješno

Kako gledatelji reagiraju na taj redateljev zahtjev?

«Publika sjedi u gledalištu i smije se. Mislim da dok sjediš tamo, što predstava više odmiče, sve više shvaćaš da se smiješ nečemu što uopće nije smiješno nego strašno, ali se nastavljaš smijati, jer shvaćaš kako je lako sve pretvoriti u zabavu.»

Wanunu nije imao intenciju napraviti politički komad, kaže, on se ni inače ne bavi političkim teatrom, već ga više zanima igra s formom na pozornici, pa ni Miloševićeve nije obrađivao kao političke figure, nije mu bila namjera slati nikakve političke poruke, već napraviti jedan društveno i medijski kritični «sitcom», kolaž dramskih, plesnih i muzičkih elemenata. «Ja koristim Miloševićeve i u širem smislu, kao primjer jedne obitelji. Kad pogledate sve te reality show programe, onda vidite da ovaj tekst izgleda kao da ste postavili kameru u njihovu kuću i snimate ih uživo na način na koji funkcionira jedan reality show. To mi se jednostavno činilo pravom formom», objašnjava redatelj predstave: «Gledao sam puno sitcome prije nego što sam počeo raditi ovu predstavu i analizirao strukturu sitcoma. U njima obično imate špicu sa songom, onda imate s vremena na vrijeme songove s kolažima slika glavnog lika – npr. kako šeta gradom – songovi nekada služe i da bi se prikazao dio priče, radnje pa se ona ne mora ispričati kroz dijaloge. Ja u svojoj inscenaciji gotovo doslovno slijedim strukturu sitcoma u snimanju i svi elementi, dakle, i plesni i muzički dijelovi tamo su da bi se način na koji se snima TV serija prekopirao na pozornicu. Svi ti elementi su napravljeni kao za kameru. Stoga kad vidite likove kako pjevaju ili plešu, oni kao da to rade za kameru, to je bila ideja», izjavio je Wanunu.

U Beogradu nisu spremni na predstavu o Miloševićima

Skupina Toxic Dreams sa svojim komadom o Miloševićevima još – ni dvije godine nakon postavljanja – nije gostovala nigdje na prostorima bivše Jugoslavije. Kontaktirali su s kazališnim festivalom u Beogradu, ali gostovanje na kraju ipak nije realizirano, a Wanunu za to ima sljedeće objašnjenje: «Naš dojam je bio – ne mogu to sa sigurnošću tvrditi – to je samo naš dojam, da je tema bila još prevruća za njih.»

Za predstavu se u posljednje vrijeme, priča redatelj, pojavio veliki interes medija u Hrvatskoj pa vjeruje da bi uskoro svoju predstavu o Miloševićevima mogao pokazati hrvatskoj publici. Očekuje li da bi publika na prostorima bivše Jugoslavije mogla drukčije reagirati te da bi predstava mogla drukčije funkcionirati zbog jačih emocija s kojima gledatelji ulaze u kazalište kada igra komad s ovakvim naslovom? «Ne znam, tamo se vode žestoke rasprave oko filmova Emira Kusturice, neki ljudi ih mrze, neki obožavaju. Siguran sam da će nekim ljudima biti teško shvatiti moju ideju i da će predstavu smatrati jeftinim humorom, no mislim da će neki ljudi biti mišljenja da je ovo jedini način za prikazivanje ovog materijala», odgovara Yosi Wanunu.

  • Datum 17.10.2005
  • Autor Dunja Dragojević
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9Zj6
  • Datum 17.10.2005
  • Autor Dunja Dragojević
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9Zj6