1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Kitovima smeta sunčeva oluja

Možda ipak nije samo čovjek kriv za svaku katastrofu u prirodi - kao što je nasukanje kitova na obali

Možda ipak nije samo čovjek kriv za svaku katastrofu u prirodi - kao što je nasukanje kitova na obali

Početkom lipnja ove godine opet se desilo: slike nasukanih kitova obišle su svijet. Ovaj puta je to bila grupa od 160 "kitova ubojica", orki koji su se zabunili i dospjeli na plažu u Zapadnoj Australiji. Ali zašto kitovi čine takve kobne greške koje najčešće plaćaju životima, to zapravo nitko ne zna. Neki istraživači optužuju sve zagađenije more, neki smatraju da im u navigaciji smeta sve više buke od brodskih motora a neki smatraju da ih jednostavno glad, u izlovljenim morima nagoni pojuriti i za mršavim plijenom uz same obale. Ali postoje bilješke o nasukanim kitovima još prije nekoliko stoljeća - kada su mora bila i čišća i tiša, a kitovi griješe i u područjima gdje niti nema plijena za kojim bi mogli požuriti. Nekoliko znanstvenika na sjeveru Njemačke zato su razradili još jednu teoriju, zašto bi se kitovi mogli zabuniti u smjeru gdje treba plivati. Prilog Jutte Wasserrab:

U siječnju 1998. je skupina od najmanje šest mužjaka kitova ulješura završila svoje "ljetovanje" u blizini Arktika i krenula na put prema toplijim morima. Put ih je vodio uzduž obale Norveške i vjerojatno su htjeli na zapad, prema Škotskoj ali umjesto toga, krenuli su naglo na jug tako da se njihov dugi put završio pred St. Peter Ordingu, malom njemačkom mjestašcu na Sjevernom moru. Zašto su toliko pogriješili? Klaus Vanselow, fizičar u Istraživačkom institutu u Büsumu je uvjeren kako su kitovi sposobni orijentirati se i po magnetskim poljima. I to ne samo glavnim magnetskim polovima, nego i prema anomalijama magnetskog polja koji se stvaraju zbog, na primjer, sadržaja željeza u kamenju ispod mora.

"Taj osjećaj za magnetsko polje je naravno, veoma teško naći jer su te oscilacije veoma malene a upravo je kit veoma velik. Ali kao fizičar moram reći; zašto da ih ne koriste? Upravo na velikim dubinama kitovi i nemaju veoma mnogo mogućnosti za orijentaciju. Ali magnetsko polje je prisutno, a tu su i te anomalije. Priroda bi bila veoma nevješta ako to nebi iskoristila."

Pod normalnim okolnostima, kitovi bi mogli "pamtiti" gdje su te nepravilnosti i prema njima se orijentirati, smatra Vanselow. Ali 1998. izgleda da je taj sustav zakazao i ostali su nasukani na njemačkoj obali. Tri kita su zaštitari okoliša uspjeli odvući u dublje more ali ostala tri su uginula na plaži. Klaus Vanselow se prihvatio požutjelih stranica i malo bolje pogledao 200 slučajeva kada su se kitovi nasukali, što se proteglo na evidenciju u posljednjih 300 godina. I utvrdio zanimljivu pravilnost - ništa se nije događalo u moru niti ispod mora nego daleko iznad mora i naše planete: kitovi su najčešće zalutali kada je i sunce bilo osobito aktivno. Povećana sunčeva aktivnost također slijedi određene pravilnosti i dešava se otprilike svakih 11 godina:

"Taj sunčev ciklus nije stalan nego oscilira između osam i petnaest godina. Može se reći, ako je ciklus kraći da su i sunčeve erupcije snažnije, ako je duži, onda erupcija prolazi nešto mirnije."

1998. bila je godina pojačane sunčeve aktivnosti nakon kratkog razdoblja i "sunčeva oluja" bila je posebno žestoka. To ne znači samo aktivnost na samoj površini sunca, nego i goleme oblake prašine koji se dižu sa Sunca:

"Kada oni dođu do Zemlje, imamo polarnu svjetlost ali i pomicanje magnetskog polja i oscilaciju u njegovoj snazi. To su naravno veoma male oscilacije ali ipak takve da ih se može mjeriti i da ih i životinje mogu osjetiti."

Osobito je zanimljivo da se početkom 1998. nije nasukalo samo šest mladih - i zato možda neiskusnih kitova na obali Njemačke, nego samo tri tjedna kasnije nasukalo se golemo jato od preko 60 kitova na sasvim drugom dijelu planete - na obali Australije. Vanselow smatra kako 90% slučajeva kada su kitovi zalutali u Njemačkoj može objasniti sunčevom aktivnosti:

"Prije bih rekao da ovu moju teoriju treba uzeti kao osnovu za razmišljanje i da se prestane sve trpati u jedan lonac, tvrdeći kako je čovjek kriv za sve. Nema dvojbe da je bilo slučajeva kada se to događalo ljudskom krivicom - osobito vojnim djelatnostima, ali treba taj fenomen proučavati diferencirano i pažljivo pogledati, koje učinke uzrokuje i sama priroda. Jer, kitovi su oduvijek ponekad zalutali na plaže."