Kino: Touch the sound

Ona od svega pravi glazbu, bilo da je posrijedi zamotana folija u nekoj tvornici ili pak pribor za jelo u restoranu. Evelyn Glennie svira u New Yorku na jednom od krovova ili na stanici podzemne zeljeznice "Grand Central station". Daje 100 koncetara godisnje i slovi kao najbolja solo perkusionistica svijeta. Kamera Thomasa Riedelsheimera pratila ju je godinu dana, daleko od koncertnih dvorana. On je snimio nesto sasvim drugo od obicnog TV portreta. Za Riedelsheimera kino mora otvoriti nasa cula: "Mislim da upravo kino mora biti mjesto na kojem nesto ucimo kroz nase iskustvo, a ne kroz kognitivno ili neki komentar koji kaze to je tako i tako. Kada izadjem iz kina i cujem kako ljudi govore da moraju otici do jezera i sagraditi nesto od kamena, kao sto je bio slucaj poslije filma "Rivers and Tides", onda je to za meine puno vrijednije nego dozivjeti nesto putem rijeci. To bi zapravo bio i moj cilj: praviti filmove koji nude dozivljaj, culni dozivljaj: cuti, vidjeti, osjetiti."

Kao vec u filmu "Rivers and tides" u kojem prikazuje umjetnika Andija Goldsworthija, koji radi s kamenjem i rezbari ga u prirodi, Thomasu Riedelsheimeru uspjeva gledateljima predstaviti nesvakidasnju umjetnicu Evelyn Glennie i zaroniti u njezin svijet. Glennie, koja ima 80-postotno ostecenje sluha ima fizicki odnos prema tonovima. Ona osjeca vibracije u prostoru, dodiruje svoje instrumente poput bubnjeva i ostalih vrsti udaraljki, kako bi osjetila njihovo djelovanje, a kad na njima svira, izaziva divljenje, kao npr. na glavnoj njujorskoj stanici podzemne zeljeznice, gdje je i snimanje bilo vrlo neobicno. "Njoj je to pricinjavalo veliku zabavu, biti bacena u takvu jednu situaciju, pri tom bi uvijek u polusali govorila: I will never forgive you. U New Yorku, na Grand Cetral Stationu mogli smo samo 3 minute snimati, jer bi odmah dosli sluzbenici drzavne sigurnosti i serifi u crnom i svi bi se okupili, buduci da je bilo tako strasno glasno. Unutra je bila luda akustika."- kaze Riedelsheimer.

"Rivers and Tides" vidjelo vise od 100 tisuca kino gledatelja, Riedelsheimer je tako presao magicnu granicu, koju dokumentarni film rijetko prekoraci. I njegovo novo ostvarenje za filmsko platno, snazno u slici i tonu, gledatelju nudi puno vise od dobro napravljene, ali estetski upitne americke dokumentacije kao "Suprer Size Me" ili "Fahrenheit 9/11", koji su ove godine izazvali veliku pozornost. Za onoga tko voli nesvakidasnje kino i rado se prepusta iznenadjenjima i carolijama, taj ce voljeti i film "Touch the sound".