1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Kazna bez krivnje

Dan nestalih koji se obilježava danas, u državama bivše Jugoslavije je za obitelji nestalih samo jedan od bezbrojnih dana u kojima im još uvijek nije dozvoljeno da se oproste od svojih mrtvih.

Prije desetak godina sam razgovarao s jednom majkom kojoj su pobili sinove u Srebrenici. Grob im se ne zna. Tada sam u stvari trebao prevoditi to što ona kaže jednoj njemačkoj političarki. Nakon nekoliko minuta sam prestao prevoditi. Žena je govorila samo meni, obraćajući mi se sa „sine“. Htjela je da je netko čuje. Već tada, desetak godina nakon zločina, njezina je okamenjenost, zaustavljenost u trenutku kada joj odvode sinove, bila svima nestvarna – i etničkoj zajednici iz koje potječe, ali i sugrađanima u žrvnju tranzicije. Za nju rat nije bio završen. Ona nije do kraja oplakala svoje.

Možda sam uspio zaista čuti tu strašnu priču zato što je moja majka ratno siroče. Nakon Drugog svjetskog rata njezinim roditeljima se u Ćupriji nije znao ni grob. Njoj je sada osamdeset i peta. Šaka fotografija i predmeta, preostala iz razrušenog roditeljskog doma, nestala je u novom ratu, u Bosni početkom devedesetih. I jedino što joj je ostalo jest sjećanje na majčine oči. Plave kao Jadran.

Možda je sjedokosa žena u Srebrenici pričala svoju priču samo meni jer je shvatila da sam u stanju da je čujem u vremenu kada su se srca stvrdnjavala, a uši, začepljene svakodnevnim brigama, ostajale gluhe.

Čuo sam je, kao što sam čuo svoju majku. Kao što sam čuo ženu u Prištini kojoj su odveli muža, ni danas mu nema groba. Kao što sam čuo rodbinu nestalih koji traži da se u arhivima JNA ustanovi što se zbivalo sa nekim Vukovarčanima. Kao što sam čuo prijatelja koji spominje nestanak svog rođaka na Kazanima.

Ništa ne politiziram. Odbijam logiku po kojoj „naša“ žrtva vrijedi više od „njihove“. Jer sam zaista htio čuti što nam poručuju svi ti nesretnici za koje je vrijeme zaustavljeno u trenutku koji ih, razvučen u vječnost, svaki dan iznova razdire. Kao da su im bogovi odredili kaznu namijenjenu Prometeju – da im orao zvani Rat kljuje utrobu dok su zakucani za stijenu vlastitog bola.

Dragoslav Dedović

Dragoslav Dedović

Naučio sam ponešto slušajući o bolu obitelji nestalih. Ljudi bez groba nisu ni živi ni mrtvi. To je za one koji su ostali iza njih veliki teret. Oni ga, okruženi tišinom, nose kroz novi milenij.

Oni su kažnjeni bez krivnje.

Istovremeno su odveć često direktni počinioci zlodjela koji su tijekom ratova radili na tome da ljudi „nestanu“ – na slobodi. Neki su se posvetili politici. Neki sitnom ili krupnom biznisu. Dobroćudni susjedi, obiteljski ljudi.

Kažnjavanje svih počinitelja bi donijelo više pravde, ali bi tek grob za svakog ubijenog čovjeka dao preživjelima šansu da se kako-tako izmire s gubitkom.

To je svijet koji je nastao na ruševinama Jugoslavije. Svijet u kojem neki ljudi još uvijek nemaju mjesto na kojem mogu oplakivati svoje mrtve.

Iako nisam ljubitelj raznih međunarodnih dana, predlažem da danas makar za tren solidarno pomislimo na one kojima je sjećanje pretvoreno u mučno čekanje.

Preporuka uredništva