Kazališni luksuz

Četvrto izdanje Festivala svjetskog kazališta, koje je u petak otvorio jedan od najpoznatijih ruskih redatelja Lev Dodin, na zagrebačke pozornice dovodi aktualne radove europskih redateljskih zvijezda. Dosadašnje festivalske dane obilježili su tako, uz Dodinovu i predstave jednoga od najvažnijih redatelja suvremenog teatra Petera Brooka, i režija uglednog umjetnika mlađe generacije Oskarasa Koršunovasa sa sve poznatije litavske kazališne scene, a do kraja festivala posjetitelje očekuju još i radovi Jana Fabra i Danija Manfredinija.

Unatoč skupim kartama, gledališta popunjena

Glasovita redateljska imena te osobni dolazak svih redatelja, nažalost uz izuzetak velikoga Petera Brooka, četvrtom su Festivalu svjetskog kazališta osigurala posve popunjena gledališta. Za Brooka i Fabra ulaznice su bile rasprodane i danima prije početka festivala, a i za ostale izvedbe vlada veliki interes. Selektori programa Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan očito su i ove godine uspjeli u Zagreb dovesti reprezentativne komade redateljskog kazališta i tako nastaviti uspješni niz prethodnih godina kada su publici predstavili kazališne velikane poput Fomenka, Nadja, Barbe ili Nekrošijusa. Za polemike i konflikte koji su pratili dosadašnja izdanja selektori kažu da su mu samo učvrstili razloge postojanja i status, a estetske i političke dileme, borba za afirmaciju građanske svijesti i umjetničke savjesti, mobiliziraju ih, naglašavaju, oko ideje festivala koji slavi suvremenu kreaciju, jedinstvenost užitka u kazališnom činu i osjećaj pripadnosti široj europskoj kulturnoj zajednici.

Počelo je s Dodinom

Festival je u petak u zagrebačkome HNK-u otvorio „Moskovski zbor“ – trosatna redateljska kreacija Leva Dodina o kojem selektor Buljan priča: "Dodin vodi Teatar Maly u Sankt Petersburgu – jedno od najznačajnijih svjetskih kazališta koje je članica udruženja teatara Europe, elitnog teatarskog kluba. Dodinova poetika je donekle drukčija od recimo Fomenka, kojeg smo već upoznali. On radi s mnogobrojnim ansamblom i do sada je uglavnom režirao klasične ruske literarne predloške."
Predstavu „Moskovski zbor“, komad koji govori o životu u komunalki tijekom prijelomnog razdoblja nakon Staljinove smrti, Dodin je režirao po tekstu Ljudmile Petruševske koja se smatra jednom od ključnih osoba suvremene ruske dramaturgije, a režiju potpisuje zajedno sa svojim studentom Igorom Konjajevim. Zato je tijekom festivalskog razgovora s Dodinom i postavljeno pitanje o stvaralačkom partnerstvu sa studentima. Dodin kaže da je narav svakoga koautorskog odnosa teško definirati jer redatelj je nesklon ikakvom dijeljenju: "U teatru se tako stalno postavlja pitanje tko je što smislio – glumac, redatelj, scenograf… Zato je na ta pitanja bolje ne odgovarati, nego reći „Zajedno smo to smislili.“ I zato bi bilo prikladno potpisati sve glumce i suradnike kao suautore, kad bi to bilo moguće. Što se tiče mojega kolege Konjajeva – on je nedavno i glavna ideja je bila da se njegov studentski život ne prekine nekim posve drukčijim poslom, nego da prirodno nastavi svoju karijeru. Suradnja je bila posve ravnopravna, no moje pravo, ali i nesreća, bilo je to da imam veto na sve odluke."

Brookov izostanak

Nakon Dodinove, na festivalskom programu na red je došla i vjerojatno najiščekivanija produkcija – režija Petera Brooka „Sizwe Banzi je mrtav“ prema tekstu Athola Fougarda. "On u tom tekstu govori o osobi koja živi u crnačkom gestu, nema dokumenata i stalno pokušava doći do neke vrste identifikacije da bi uopće mogla raditi. Jedini način da pridobije dokumente i identitet je da ih preuzme od nekog mrtvaca. Cijela igra preuzimanja identiteta mrtve osobe u društvu u kojem jedinka ne može postojati bez socijalne identifikacije je motiv te predstave koju Brook posvećuje ogromnom dijelu čovječanstva koje danas živi ne samo u Africi ili Aziji, nego i u europskim zemljama. Znamo i sami koliko je problema bilo u Hrvatskoj sa slučajevima identificiranja i kako je teško bilo dobiti dokumente", zaključuje Buljan.
Nakon što se zagrebačka publika tijekom prethodnih izdanja festivala imala prigodu upoznati sa snagom suvremenog litavskog kazališta kroz radove Nekoršiusa i Tuminasa, novi uvid u tu sve ugledniju scenu sutra će ponuditi Oskar Koršunovas.

Romeo i Julija iz 50-etih

"On je Shakespeareove „Romea i Juliju“ smjestio u 50-te godine prošloga stoljeća, i prikazuje ih kao izdanke dvaju zavađenih obitelji koje vode pizzerije.Tako da u isto vrijeme pratimo gotovo nijemu komediju, tragediju i predstavu izrežiranu rekao bih filmskim putem. Vidjet ćemo zašto je Koršunovas dobitnik ovogodišnje najznačajnije europske nagrade", ističe selektor Festivala svjetskog kazališta.
Uz dolazak Brookove predstave, festivalski hit je i plesna predstava Jana Fabra – flamanskog performera, redatelja, koreografa, pisca i likovnog umjetnika. Njegovo je stvaralaštvo hrvatska publika mogla vidjeti tijekom boravka na Dubrovačkim ljetnim igrama, a u Zagrebu ćemo gledati komad „Anđeo smrti“: "Zanimljivost ove predstave u kojoj se sreću Andy Warhol, William Forsythe i Fabre je podatak da je u njoj protagonistica Ivana Jozić, zagrebačka plesačica velike međunarodne karijere. Bit će to prva prilika da je vidimo na domaćim pozornicama . Koliko se sjećam, ona je nekada nastupala u baletu HNK-a, a u ovoj predstavi nastupa kao kompletni performer."
Fabrov nastup bit će prilika i za predstavljanje novog iskoraka Festivala svjetskog kazališta – pokrenuta je, naime, edicija, čije će prvo izdanje donijeti pet Fabrovih drama.

Kazalište u kinu

Završnica festivala rezervirana je za izlazak u prostor kino dvorane. Radi se o predstavi talijanskoga redatelja Danija Manfredinija „Kino nebo“: "Manfredini je autor koji je svojom poetikom vrlo blizak dvojici talijanskih redatelja koje smo do sada predstavili "Antonio Latella i Pippo Delbono". Oni na neki način čine treći put talijanskog kazališta. Ako bi jedan bio grandiozni spektakli kakve radi Ronconi, drugi avangardni pristup kakvim se bavi grupa Raffaello Sanzio, onda se ovaj treći temelji na dramskom tekstu ili literarnom predlošku, ali također gradi novi estetski, socijalni i etički okvir. Manfredini je za predložak uzeo kultni romana Jeana Geneta „Gospa od cvijeća“ i transponirao ga u jedno pornografsko kino u Milanu koje odumire, dakle, koje je pred zatvaranjem, ispričao je selektor Festivala svjetskog kazališta Ivica Buljan.
Za kraj priče dodajmo da izvedba Manfredinijeva komada u kinu Europi – namjerno ili slučajno – koincidira s prosvjednom akcijom hrvatskih filmaša nazvanom „Daj mi kino!“. Ta će se dvorana, koja je jedan od rijetkih preostalih starinskih filmskih prostora u Zagrebu, ovih dana, naime, naći u žiži zanimanja, jer gradski će oci uskoro odlučivati o otkupu i prenamjeni kina Europe u dramsku scenu Hrvatskog narodnog kazališta. Filmaši svojim prosvjedom namjeravaju skrenuti pažnju na to da je već niz bivših kina prenamijenjeno u kazališta, i pokušat će se izboriti za zadržavanje filmskoga karaktera jedne od najljepših kino dvorana u Hrvatskoj.