Kavala: usputna postaja ili budući geto?

U Grčkoj je počela nova školska godina, ali među školarcima uzalud tražite djecu izbjeglice. Oko 20.000 izbjegle djece i mladih, koji su trenutno u Grčkoj, najprije moraju proći pripremne tečajeve. Učitelja je premalo, a nove nastavnike bi se trebalo zaposliti novcem EU-a. Pripremni tečajevi pohađaju se za grčki, jedan strani jezik, matematiku, informatiku, umjetnost i sport. I tečajevi se, doduše, održavaju u redovnim školama, ali samo poslijepodne kada su grčki đaci već otišli kućama. I sve to su resorna ministarstva dala na znanje tek ovoga tjedna iako je školska godina počela 12. rujna.

Prije toga je kružila glasina da će izbjeglička djeca biti raspoređena u redovne razrede. Protiv toga su se bunili mnogi roditelji grčke djece, recimo u Oriokastru sjeverno od Soluna ili u Prevezi na zapadu Grčke. Tvrdili su da bi tako njihova djeca bila zdravstveno ugrožena jer izbjeglice navodno nisu cijepljene. Čule su se pritužbe da su došljaci slabije obrazovani, žalbe na „različite poglede“ malih muslimana na ulogu obitelji, položaj žene i religiju. Ima i onih koji su direktno upozoravali na „preplavljivanje grčke civilizacije“. Vlada je poslala visoke službenike u mjesta gdje je prosvjed roditelja bio posebno žestok kako bi komunicirali s građanima.

Hoće na Zapad

U lučkom gradu Kavali su predškolski tečajevi za izbjeglice već počeli. Pohađa ih i 19-godišnji mladić iz Alepa po imenu Isis. Par fraza na engleskom je već naučio i govori sve bolje. Kaže, probat će pomoću programa UNHCR za spajanje obitelji prijeći kod brata koji je već u Njemačkoj. Sada mora čekati. To je vjerojatno najveći izazov za izbjeglice u Grčkoj, da nekako ubiju vrijeme „čekanja“. Ahmed (24) iz sirijske Latakije kaže da bi želio raditi, ali da nema dovoljno posla ni za Grke. „No work, no money – nothing“, kaže on. Kao i svi ostali u izbjegličkom domu, i Ahmed se prijavio za odlazak u neku zapadnoeuropsku zemlju.

Dom u Kavali smješten je u jednom skladištu bivše vojarne na periferiji grada. U hali su postavljeni šatori u kojima žive izbjeglice. To je nešto bolje nego do prije mjesec dana kada su šatori stajali izvan grada pod vedrim nebom. Navodno je čak 95 posto stanovnika dijela grada u kojem je vojarna potpisalo peticiju protiv dolaska izbjeglica. Plaše se, kažu, nastanka geta. Taj strah dijeli i većina u gradskoj vlasti, uključujući i gradonačelnicu Dimitru Canaku. Ova konzervativna političarka drži da su došljaci – osim možda dijela Sirijaca – nepodobni za integraciju jer je njihov način života drugačiji od europskog. „Izbjeglice se trebaju vratiti čim prilike u zemljama porijekla to dopuste“, kaže Canaka. Ali sada se, dodaje, treba brinuti o njima.

„Šalite se?“

Ona zna o čemu govori. Kada je krajem veljače u nekoliko dana s ostoka u ovaj lučki grad stiglo 1.300 izbjeglica, a vlada u Ateni ostavila lokalne samouprave na cjedilu, Canaka je unatoč praznoj gradskoj blagajni organizirala smještaj i hranu za izbjeglice u iznajmljenom konferencijskom centru. To je bio, kako ponosno kaže, „anti-Idomeni“, mjesto potpuno drugačije od kampa koji je bio na makedonskoj granici. U manje od dva mjeseca je grad potrošio 400.000 eura koje zapravo nije imao. Gradonačelnica je otišla u Atenu i uvjerila tamošnje političare da veći dio izbjeglica prebaci u druge regije. U Kavali je ostalo oko 300 ljudi u kampu na otvorenom, grčka vojska se pobrinula za hranu, nevladine organizacije za svaku drugu pomoć.

Danas je u vojarni još samo 120 izbjeglica, ali je Dimitra Canaka uvjerena da na tome neće dugo ostati. Vjeruje da će uskoro s otoka stići stotine novih. U krugu vojarne se u jednoj od zgrada upravo uređuju prostorije za predškolske tečajeve, liječničke ordinacije ili druženje žena. To je pogrešno, smatra gradonačelnica. Najbolje bi za integraciju izbjeglica bilo da žive u privatnim smještajima širom grada. Ona smatra da će, ako dođu stotine novih migranata, u vojarni zaista nastati geto i od integracije neće biti ništa.

Canaku smo pitali i što misli o prijedlogu njemačkog ministra unutarnjih poslova o ponovnoj primjeni takozvani da se ponovo počinje primjenjivati Dablinski sporazum. Njime se predviđa da tražitelj azila može biti vraćen u članicu EU-a u kojoj je prvi put registriran i zatražio azil. To bi značilo da bi Njemačka u Grčku mogla vratiti oko 38.000 izbjeglica. Canaka gleda sumnjičavo: „Šalite se? Što mislite kako bi reagiralo stanovništvo ako bi došlo još izbjeglica? Da ovdje gube vrijeme budući da je ionako nezaposlenost visoka, a da mi moramo odvajati od usta da bismo njih hranili?“