Katharina Wagner u središtu pozornosti u Bayreuthu

Svi se oni rado pokažu pred kamerama, a snimke i novinarski komentari sigurno se ne svide svima. Tako je na njemačkoj televiziji, među ostalim, napravljena i top-lista najlošije obučenih žena u Bayreuthu. Treće mjesto pripalo je saveznoj kancelarki Angeli Merkel, drugo supruzi poznatog televizijksog voditelja Thomasa Gottschalka, a prvo mjesto za najneukusniju haljinu osvojila je kneginja Gloria von Thurn und Taxis. No glavna pozornost bila je ipak usmjerena na inscenaciju opere Majstora pjevača, debitantski uradak praunuke znamenitog glazbenika Katharine Wagner.

Uzvici negodovanja imaju tradiciju u Bayreuthu. I oni mogu značiti fijasko, ali ne moraju. Toga je očito bila svjesna i Katharina Wagner koja je djelu svoga pradjeda pristupila bez respekta i s puno novih ideja koje su nekima bile previše proste, nekima predstavljale rušenje tabua. Ali, 29-ogodišnja redateljica više nego opušteno je primila uzvike negodovanja.

«Bila sam utoliko sretna što je komad primljen kontroverzno, jer nema ništa gore nego kad čovjek izađe iz kazališta i onda razmišlja: gdje sam parkirao auto, ili kakvu pizzu sad da pojedem, nego da se o viđenom diskutira. Diskusija je važna nakon kazališne predstave. Tada je čovjek već nešto postigao.»

«Neovisno o tomu doživljavaju li ljudi inscenaciju dobromili lošom dobro je da ima različitih mišljenja i da ih ljudi međusobno razmjenjuju.»

Otvorena za kritiku

Na pitanje koliko je za nju važna kritika i kritičari Katharina Wagner je zahtijevala diferenciranje:

«To se mora gledati diferencirano. Ako se kritike seriozno i ozbiljno bave stvari, onda su mi kritike i kritičari jako važni, jer se iz toga može puno naučiti. Ako je to neka generalna osobna, loša kritika, ako se pola kritike odnosi na to kakvu sam haljinu imala na sebi, a onda na kraju u jednoj rečenici kaže da je stvar i koncepcijski bila loša i loše napravljena, onda to ne mogu uzeti ozbiljno. Ali, inače kritike uzimam bez daljnjega ozbiljno ako se doista bave stvari i pokušavam iz toga nešto naučiti.»

A kritičari ovih dana nisu štedjeli Katharinu Wagner. Christoph Schlingensief, koji je i sam za festival u Bayreuthu inscenirao jednu Wagnerovu operu, naime parsifala, priznaje da mu se ne sviđa inscenacija kolegice Wagner i misli da je to nakupina pojedinačnihideja koje se redaju jedna za drugom, bez neke ideje koja se provlači kroz čitav komad. Katharina Wagner je, razumljivo, drukčijeg mišljenja:

«Pojaprije čovjek koncepcijski mora biti na jednoj liniji. Inscenacija nažalost ne živi od jedne dobre ideje, da bi čovjek mogao reći – ha, imam dobru ideju za tu i tu scenu, ali kod Mastora pjevača onda još preostanu četiri sata i 29 minuta. Ako njih čovjek ne može ispuniti, od jedne ideje se ne može ispuniti inscenaciju. Mora postojati osnovni koncept, crvena nit koja se proteže kroz čitavo djelo. Ako ta crvena nit nije u redu, čovjek bi se toga trebao ostaviti. Ne može dati jednu dobru ideju, a ostatak večeri popuniti dosadom i stvarima koje ništa ne govore, to nema smisla. Inscenacija nastaje tako da se čovjek pita što može reći o nekom djelu, ima li što reći o tom djelu. A ako čovjek ima što reći o nekom djelu, onda ta ideja nosi inscenaciju.»

Tek druga žena koja inscenira Wagnera

Katarina Wagner je od 1996. u Bayreuthu aktivna kao asistentica režije i suradnica uprave festivala, koji vodi njezin otac Wolfgang Wagner. Ona je tek druga žena koja uopće na festivalu inscenira Wagnera u 131-ogodišnjoj povijesti bajrojtskih igara. Prije nje to je činila samo još njezina prabaka, Wagnerova supruga Cosima.

U kulturnim krugovima se već odavno šapuće da bi 29-ogodišnja redateljica mogla naslijediti svoga oca na čelu festivala te da je inscenacija Majstora pjevača vješto zamišljena kao preporuka Upravi zaklade koja bi najesen trebala odrediti novog prvog čovjeka Festivala. Ona sama takve primisli odbacuje:

«I dalje zastupam gledište da uspješna inscenacija nema nikakve veze s vođenjem Festivala. Dobar ili loš režiser nikako nije dobar ili loš voditelj festivala. Najbolji primjer je moj otac čije inscenacije su uvijek jako kritizirane, a on uvijek dovodi redatelje koji zastupaju sasvim drukčiju estetsku liniju, kao Schlingensief, Heiner Müller, i tako dalje. Dobar intendant ne smije zapošljavati samo one s kojima je na istoj estetskoj liniji, nego se on odlikuje upravo po tomu što dopušta i drukčije stvari.»