1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Katastrofa se dogodila "jedne obične subote"

Film "Jedne subote" o nuklearnoj katastrofi u Černobilu na Berlinalu je slavio svjetsku premijeru. Fukušima se tada još nije bila dogodila, pa je interes bio slab. Nakon katastrofe u Japanu, sve se promijenilo.

Scena iz filma Jedne subote

Subota, 26. travnja 1986.

Scena iz filma Jedne subote

Ljudi slave, plešu, piju - ne slute katastrofu koja se nadvila nad njih

Rusko-njemačko-ukrajinska produkcija pokušava rekonstruirati 24 sata nakon nesreće koja se dogodila u černobilskom atomskom reaktoru. U središtu pozornosti je privatna, intimna priča jednog sovjetskog dužnosnika, scenarij filma, dakle, nije tipičan za filmove katastrofe. "Subota je, sunce sjaji i trava je zelena, još je zelena... Nevina je subota a ljudi su bez milosti prepušteni svojoj sudbini. Tim riječim opisuje ruski redatelj Alexander Mindadze u svom filmu atmosferu u Černobilu koristeći nuklearnu katastrofu kao kulisu za svoju priču. Njezin glavni lik je Valerij Kabysh, mladi, lojalni partijski dužnosnik. On doznaje za nesreću u reaktoru i početne pokušaje odgovornih političara i tehničara da je zataškaju. Odlučuje pobjeći sa svojom djevojkom, ali ne stižu na vlak pa su osuđeni ostati na kontaminiranom području.

Nuklearna katastrofa kao alegorija

Uništeni reaktor u Černobilu

Černobil - 24 sata poslije

Mindadze prikazuje sasvim običnu svakodnevnicu mladoga para. On odlazi na vjenčanje na kojemu ljudi, ne sluteći katastrofu koja se nadvila nad njim, razuzdano slave. Pije se, pleše, priča. Među gostima izbija svađa, oni se mire - sasvim obična svakodnevnica ljudi u Černobilu. Redatelj ne želi pokazati konkretne posljedice zračenja niti načelno tematizirati problem nuklearne energije. "Jedne subote" je priča o sovjetskom društvu 80-ih godina prošlog stoljeća. 24 sata nakon nesreće komprimirana su u široku panoramu društva. Dok ljudi slave, zemlja je na rubu provalije. Nuklearna katastrofa postaje alegorija implozije socijalističkog društva.

Dobro za film, tragično za ljude

Godinama prije nesreće u Černobilu ruski redatelj Andrej Tarkowskij je 1979. godine u svom filmu "Stalker" iskoristio jednu nuklearku za pozadinu svoje priče. On je tada interpretiran kao apstraktno općenito umjetničko upozorenje. Neki drugi filmovi sa Zapada bili su konkretniji, najpoznatiji je vjerojatno holivudski film "Kineski sindrom" s Jane Fondom i Michael Douglasom u glavnim ulogama. Taj film snimljen je iste godine kada i "Stalker" potaknuo je ozbiljne rasprave o atomskoj energiji.

Opasnost od radioaktivnosti u povijesti kina se prije svega tematizirala u kontekstu posljedica bacanja atomske bombe i prijetnje od drugog nuklearnog oružja.

Arhivska snimka bombe na Hirošimu

Filmovi su u prošlosti uglavnom tematizirali posljedice bačenih atomskih bombi (foto: Hirošima)

Nesreće u nuklearkama su fenomen koji je postao aktualniji više zadnjih godina, no uglavnom se radilo o komercijalnim blockbusterima i klasičnim filmovima katastrofe. Film Alexandera Mindadzea koji je prikazan u natjecateljskoj konkurenciji ovogodišnjeg Berlinala stoga je popunio jednu rupu u filmskoj produkciji. Prepoznao je to i njegov njemački distributer. Njegov dolazak u kina je bio planiran za 21. travnja, ali na žalost je, nakon katastrofe u Japanu, postao goruće aktualan, pa se već sada počeo prikazivati na velikim platnima.

Autor: Jochen Kürten (dd)

Odg. ur.: Snježana Kobešćak

Preporuka uredništva