1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Kamo s tražiteljima azila u Leipzigu?

Domovi za smještaj tražitelja azila u Leipzigu ubuduće bi mogli postati prošlost. U srijedu, 18.7., sud donosi odluku o njihovom zatvaranju i smještanju tražitelja azila po cijelom gradu. No, tome se protive mnogi.

Thomas Fabian

Thomas Fabian

Gradonačelnik Leipziga Thomas Fabian se već dva mjeseca nalazi na turneji po raznim četvrtima svoga grada. Njegov je cilj pridobiti što veći broj građana za svoj najnoviji koncept prema kojem bi tražitelji azila ubuduće trebali biti smješteni u cijelom gradu a ne u samo za njih predviđenim domovima. Danas je Fabian gost u južnom dijelu grada gdje bi u ulici Riebeck ubuduće svoj dom trebalo dobiti 115 tražitelja azila. Do sada je već često naišao na otpor građana na „naseljavanje“ ovakvog tipa, a slično bi se moglo dogoditi i danas. Mnogi strahuju od novih stanara budući da s pojmom tražitelja azila često povezuju i pojmove kao što su kriminal i problemi svih vrsta. Jedan od vlasnika stanova u spomenutoj ulici navodi kako je već nekoliko stanara najavilo da će se iseliti ukoliko stranci doista dođu.

Predrasude prema migrantima i izbjeglicama

Dom za tražitelje azila u ulici Torgauer Strasse u Leipzigu

Dom za tražitelje azila u ulici Torgauer Strasse u Leipzigu

Gradonačelnik Thomas Fabian trebao bi pronaći smještaj za ukupno oko 670 tražitelja azila. Za svoju ideju da se izbjeglice smjesti po cijelom gradu do sada je dobio i mnogo podrške. Mnogi su mu se obratili kako s pitanjima poput: „Kako mogu ja osobno pomoći i doprinijeti boljoj integraciji tražitelja azila?“

No, kako kaže, često je nažalost tako da stanari, građani kažu kako je riječ o vrlo dobroj ideji, no čim shvate da bi se pridošlice mogle useliti i u njihovu zgradu, odmah mijenjaju mišljenje. „Posljednjih tjedana me često pogodilo kad sam vidio do kolike mjere neki gaje predrasude prema migrantima i izbjeglicama“, kaže on. 

Kraj „neljudskim“ domovima za azilante

Sahardid Jama-Ahmed.

Sahardid Jama-Ahmed

U diskusiju koja već mjesecima trese Leipzig do sada nisu bili uključeni upravo oni o kojima je zapravo riječ – sami tražitelji azila. Jedan od njih, Sahardid Jama-Ahmed iz Somalije, već deset godina živi u jednom domu za tražitelje azila na periferiji grada u kojem je do sada živjelo oko 200 uglavnom muških osoba. No nedavno su gradske vlasti njihov „dom“ proglasile neprikladnim za dostojanstven život čovjeka i uskoro bi trebao biti zatvoren. Jama-Ahmed međutim pretpostavlja da iza cijele nove akcije ne stoje humanitarni već ekonomski, odnosno, financijski motivi. Jedno veliki poduzeće naime pokušava se dokopati zemljišta na kojem se do sada nalazila zgrada doma za tražitelje azila.

Sahardid Jama-Ahmed govori tečno njemački i kako kaže, više se ne želi uzrujavati oko događaja i izjava pojedinih stanovnika Leipziga. Diskriminacija je dio njegove svakodnevice, budući da mnogi u ovom gradu nikada nisu imali nikakav kontakt sa strancima. „Kada je riječ o nečem nepoznatom, tada je normalno da su ljudi u početku oprezni. No, moje je iskustvo da, kada me upoznaju ubrzo mijenjaju mišljenje“, kaže on.

Manjak integracijskih inicijativa

Dom za tražitelje azila u Njemačkoj

Svakodnevica u domu je dosadna, bez ikakvih sadržaja i posla

Ovaj 40-godišnjak bi jako rado želio živjeti u svom vlastitom stanu. Njegova malena soba u kojoj sada živi, puna je muha i žohara. Po njegovom mišljenju, mnogi stanovnici domova za azilante vrlo će vjerojatno imati problema oko snalaženja u „normalnom“ životu. „U domovima se niti ne može naučiti samostalno živjeti. Dva puta tjedno odnose naše prljavo rublje na pranje, otpad se ne sortira već samo ostavlja pred vratima soba i netko dođe i odnese ga a dobivamo čak i mjesečni džeparac“, kaže Jama-Ahmed i dodaje kako je po njegovom mišljenju to ujedno i najveći problem integracije pridošlica u društvo. Budući da toliko dugo dok čekaju na sudsko rješenje dobivanja azila, stranci nemaju konkretan status u Njemačkoj pa samim time ne ulaze niti u integracijske programe.

On sam je po zanimanju ortopedski mehaničar, no bez radne dozvole. Svaka tri mjeseca mora iznova produžavati svoju privremenu dozvolu boravka. „To ne razumijem. Netko tko radi i plaća porez za društvo je daleko korisniji od onoga koji ne radi ali prima džeparac“, kaže on i dodaje kako je njegov život pun dosade, zbog koje je kao i mnogi drugi stanovnici ovog doma, počeo konzumirati i alkohol.