1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Kamenit put Turske do Europske unije

Noć s 3. na 4. listopada ostat će zapisana u povijesti turske države. No, premda je mukotrpno diplomatsko natezanje i cjenkanje na koncu urodilo početkom pristupnih pregovora EU-a s Turskom, ni na jednoj ni na drugoj strani ne vlada euforija. Svima je jasno da se radi tek o prvom koraku na dugom putu popločanom raznim problemima, otporima i preprekama.

Turska na putu u EU: otvoreni proces za čiji ishod nema jamstava.

Turska na putu u EU: otvoreni proces za čiji ishod nema jamstava.

Turska sada još više stoji pod budnim okom Europske unije, kako je izjavio i povjerenik Unije za proširenje Olli Rehn prilikom svog jučerašnjeg posjeta toj zemlji. On je od turske vlade zatražio da energičo provede planirane političke reforme u praksu. Turski političari i komentatori govore o kamenitom putu do mogućeg punopravnog članstva u Uniji, a premijer Recep Tayyip Erdogan o velikoj borbi.

U Luksemburgu se nije slavilo; predugo je trajalo natezanje između Austrije, Cipra, predsjedništva Europskog vijeća i turskog ministra vanjskih poslova Abdullaha Güla. Na kraju se 25 država članica unatoč dvojbama sporazumjelo u pogledu zajedničkog cilja, kako je izvijestio povjerenik EU-a za proširenje Olli Rehn u Europskom parlamentu dan nakon toga: „Jasno je utvrđeno da je pristup Turske zajednički cilj, ali je isto tako jasno da je to otvoren proces za čiji ishod nema jamstva.“

Europljani skeptični glede proširenja EU-a

U obzir treba osobito uzeti sposobnost Unije za prihvat novih članica, prije nego što joj mogu pristupiti Turska, kao i Hrvatska. A sposobnost prihvata trenutno nije povoljna, smatra europski povjerenik za proširenje Olli Rehn. Ustav je odbijen, financije nisu regulirane, a opće raspoloženje 450 milijuna građana EU-a je skeptično ili odbojno, kada je u pitanju proširenje Unije na nove članice. Razgovori o prijamu bit će dugi, a i Europska unija mora iskoristiti vrijeme za reforme, smatra Olli Rehn: „Govorimo o razdoblju od 10 do 15 godina, a za dobrobit Europe moramo prvo riješiti svoje vlastite probleme i to u idućih nekoliko godina, kako bi Europa ponovo mogla bolje funkcionirati.“

Britanski premijer i trenutni predsjedatelj Europskog vijeća Tony Blair namjerava se zalagati za Tursku i strateško značenje njezinog pristupa Europskoj uniji. No, skeptičnost među stanovništvom ne vidi samo u Austriji, već i u Njemačkoj i Francuskoj: „Razumijem brigu u raznim dijelovima Europe. Bit će to velik prevrat za Europu i zato bi bilo neprirodno da nema dvojbi.“

Da se danas glasuje, Turska ne bi prošla

Na kraju će pristup morati odobriti sve članice, a do tada će ih vjerojatno biti 30. U Francuskoj i nekim drugim zemljama bit će potrebni referendumi. Da se danas glasuje, Turska vjerojatno ne bi prošla. Zastupnik Zelenih u Europskome parlamentu turskoga porijekla Cem Özdemir polazi od toga da bi Turska tijekom godina mogla pridobiti srce Europljana: „Turska se nevjerojatno izmijenila, a kad se to pomnoži s idućih 10 do 15 godina, onda se može pretpostaviti da će to biti jedna sasvim druga Turska od one kakvu poznajemo danas.“

Prije nego li se pregovori zaista pokrenu, Turska mora provesti carinsku uniju s Ciprom, članicom EU-a koju ona ne priznaje. Znači da u skorijoj budućnosti ciparski problem mora biti riješen.

No, prije svega Turska mora promijeniti i primijeniti u vlastiti pravi sustav 35 područja i 80 000 stranica zakona, ugovora i sudskih presuda Europske unije, a pri tome će europski povjerenik Olli Rehn strože bdjeti, nego što je to bio slučaj s dosadašnjim kandidatima. Svaka članica ima mogućnost prilikom pregovora za svako područje uložiti svoj veto. Započet će se na relativo jednostavan način, najavio je Olli Rehn prilikom jučerašnjeg posjeta Ankari: „Sljedeći korak je utvrđivanje činjeničnog stanja te uspoređivanje cjelokupnog prava Europske unije s turskim pravom. To počinje već ovog mjeseca na područjima znanosti i istraživanja.“

Više će se znati za 10 do 15 godina

Pitanje Kurda, slobode vjeroispovijesti, priznanje Armenije, ljudska prava... – na putu je još puno prepreka. U Berlinu bi uskoro mogla početi vladati kancelarka Angela Merkel koja ne želi prijam Turske. U Francuskoj bi kao predsjednik na vlast mogao doći Nicolas Sarkozy koji stvar vidi jednako tako. A u samoj Turskoj je, kako smatra Cem Özdemir, nužno napuštanje pretjeranog nacionalnog ponosa: „Turci će morati naučiti da će ubuduće slušati iz Bruxellesa svari koje im teško padaju. Oni su navikli živjeti u centralističkoj državi u kojoj je Ankara odlučivala što je pravilno, a što pogrešno. Ubuduće će morati naučiti dvije stvari, kaže Özdemir, tj. „predati kompetenciju bazi, znači decentralizirati, i istodobno predati kompetenciju tijelima Europske unije, znači na nadnacionalnu europsku razinu.“

A na kraju dugih pregovora i Turska bi mogla ustanoviti da joj svi ti zahtjevi EU-a zapravo ne odgovaraju, što mnogi turski političari smatraju mogućim. Više će se znati za 10 do 15 godina.