Kamen spoticanja protiv dječjeg rada

Doduše, kameni blokovi iz kojih će se kasnije rezati nadgrobni spomenici su u pravilu previše teški tako da tamo djeca nemaju što raditi. Ali tu su strojevi kojima se reže taj kamen i mnogi kamenolomi u dalekim zemljama zapošljavaju djecu da bi ih čistili od mulja, a maloljetnici sudjeluju i u proizvodnji kamenih kocki za prometnice ili u obradi šljunka.

Razlog zašto se zapošljavaju djeca je uvijek isti: njima se plaća daleko manja dnevnica nego odraslim radnicima, a povrh toga ih rad sprečava da pohađaju školu. Zato je čitav niz međunarodnih organizacija objavilo povelje i konvencije kojim se najstrože osuđuje dječji rad, kakva je i na primjer Konvencija 182 Međunarodne organizacije rada (ILO).

Potvrda kakva - ne postoji!

Sve je više njemačkih saveznih pokrajina koje i u svoje propise o ukopu stavljaju odredbu kako se na gradska groblja smiju postavljati samo spomenici od kamena za kojeg se posebnim certifikatom mora dokazati kako u tom kamenolomu ne rade i mališani. Tako je i gradić Kehl usvojio takav propis - i doveo tamošnje kamenoklesare na rub propasti.

Egon Meffle je klesar već više od 45 godina i on je već četvrti naraštaj obitelji koja kleše nadgrobne spomenike. Naravno, i on je svim srcem protiv dječjeg rada: "Mi smo protiv svake vrste zlouporabe djece, bez obzira u kojem području", upozorava Meffle. Ali ukazuje i na problem: takav certifikat kakvog traži njegov gradić i koji bi obuhvaćao sve zemlje iz kojih kamen dolazi u Njemačku - jednostavno još ne postoji!

Točnije, ima više organizacija koja izdaju potvrdu o ishodištu i o tomu da se u proizvodnji nije koristio dječji rad, ali samo nekim organizacijama se doista može vjerovati - i niti jedna ne obuhvaća sve zemlje-izvoznice. Na primjer, Fair Stone se bavi samo kamenom iz Kine, Vijetnama, Turske i Indije, a Xertifix samo kamenolomima u Indiji. Potvrde tih organizacija grad Kehl priznaje - i činjenica jest kako upravo u Indiji i Kini ima najviše slučajeva dječjeg rada.

Klesari ne mogu biti krivi za dječji rad

No iskusni klesar upozorava kako time nisu "pokriveni" čitavi kontinenti, od Brazila i drugih zemalja Južne Amerike pa do čitave Afrike. Mnogima su već "dosadne" vrste kamena koji se u pravilu zatiču na europskim grobljima i za svoje najmilije ponekad traže posve egzotične vrste stijenja. "Ima kamena kojeg ćete možda obrađivati samo jednom u životu. I u takvim slučajevima se moram snalaziti kako znam, gdje da nabavim takav certifikat."

Meffle smatra kako ne može na njegov, klesarski ceh spasti odgovornost za pridržavanje međunarodnih konvencija protiv dječjeg rada. Smatra da tada naručioc koji naručuje egzotični kamen, mora i sam "negdje na internetu" naći odgovarajući certifikat kakvim može omogućiti da spomenik bude postavljen na gradskom groblju.

A kada je riječ o korisnicima, i kamenoklesar dobro zna, tko je najveći kupac kamenih ploča i kocaka koji se rijetko pita, odakle je došao taj kamen: upravo gradovi i općine koje sad proganjaju kamen iz nepoželjnih kamenoloma. Gradske uprave kupuju najjeftiniji kamen umjeto onog sa certifikatom. Duplo skuplji, njemački kamen, se ovdje ne koristi.