Kaligrafijom i kompjutorima protiv legastenije

Katrin Klingbiel, studentica psihologije iz Beča koja specijalizira legasteniju, surfajući po internetu naišla je na velik broj upita zabrinutih roditelja iz Kine, koji mole za pomoć iz inozemstva.

"Zato što u Kini nema nikoga tko se time bavi, a problem je u tome što su roditelji prepušteni sami sebi. Djecu koja teško savladavaju čitanje i pisanje smatra se glupom i lijenom. Ja sam bila u kontaktu s roditeljima koji su mi rekli kako problem zacijelo nije u inteligenciji, jer ostale predmete savladavaju bez teškoća- recimo - matematiku i niz drugih predmeta. Tamo još nema nikavih istraživanja o legasteniji - za njih to jednostavno ne postoji," kaže ova studentica.

Ta je tema u Kini doista pravi tabu, a djeca koja imaju taj problem i njihovi roditelji, to jednostavno pokušavaju zataškati. Niti većina nastavnika u Kini ništa ne zna o legasteniji, bez obzira što je tamo kvota legasteničara među učenicima oko 5 posto - isto kao i u Europi ili Americi, kaže Brendan Weekes, neuropsiholog sa Sveučilišta Sussexu Velikoj Britaniji koji je nedavno u Pekingu proveo istraživanje na desetak tisuća kineskih učenika. I njega samog su iznenadili rezultati tog istraživanja jer je i on bio uvjeren kako u Kini nema legastenije - doduše zbog jednog drugog razloga nego što misle Kinezi. Učenici tamo uče čitati i pisati tako da uče vizualno memorirati slikovno pismo. Pri tome zvuk neke riječi - odnosno njene fonetske osobine - gotovo da i nisu bitne. No dosadašnje teorije polaze od toga da djeca koja pate od legastenije imaju teškoća sa sricanjem, kaže profesor Weekes:

"Većina teorija o disleksiji polaze od toga da je problem ljudi s disleksijom, osobito kod djece koja uče čitati, da ne mogu povezati zvuk, odnosno fonem s njegovim grafičkim simbolom u obliku slova - takozvanom ortografijom. Zbog toga djeca s disleksijom teško savladavaju čitanje. Zanimljivo je da se taj prolem odnosi samo na proizvodnju zvukova- dakle - da se radi o fonološkom problemu, koji je neovisan o teškoćama s čitanjem. Zato je za takve ljude, koji imaju taj problem, vrlo teško savladati čitanje."

Treba li razviti novu teoriju o legasteniji?

Zbog čega i kineska djeca imaju problema s čitanjem i pisanjem sadašnje teorije ne mogu pojasniti jer kineska djece uče pisanje u prvom redu tiho prepisujući kineske ideograme. Moguće je da se u tom slučaju treba razviti neku novu teoriju o legasteniji, pretpostavlja studentica psihologije Kathrin Klingbiel i ona se u svom diplomskom radu toj temi želi posvetiti.

U Kini se to pitanje ipak počinje postavljati. Kineski lingvist Profesor Hing Wang Gang s Kineske akademije za znanost, putuje u razne krajeve Kine kao bi pomogao roditeljima čija djeca imaju probleme s čitanjem. Kathrin Klingebiel pozdravlja taj angažman, no pitanje je koliko je obitelji u Kini zaista spremno o svojim teškoćama otvoreno govoriti:

"Obitelji koje se o toj temi informiraju vrlo su obrazovane i one postavljaju to pitanje - no tu se radi o samo malom postotku. Prosječne obitelji uopće niti ne pomišljaju da se obrate za pomoć - zbog toga je taj problem u Kini vrlo specifičan."

Brendan Weekes sa Sveučilišta u Sussexu vjeruje da bi kineskim učenicima mogao pomoći suvremeni kineski tehnološki boom. Ovaj je neuropsiholog uvjeren kako bi djeca mogla lakše učiti pisati i čitati uz pomoć kompjutora.

"Na tastaturama se mogu naći svi ideogrami koji se koriste, a to kineskoj djeci s disleksijom može puno pomoći. Bilo bi dobro kada bi se djeci učenje pisanja predstavljalo na zabavan način - na primjer učenjem kaligrafije - nego samo prepisivanjem slova. Mislim kada bi se to radilo tako da liči na neku vrst igre i da se pri tome uživa u ljepoti slova, mislim da bi taj estetski pristup bio koristan."

Ovaj se znanstvenik nada kako će u to uspjeti uvjeriti kineske nastavnike jer bi uz njihovu podršku djeca mogla lakše savladati čitanje i pisanje.