1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Kako stranke cijede javna poduzeća

Stara boljka koruptivnog upravljanja strateškim poduzećima u državnom vlasništvu neće biti riješena, smatraju naši sugovornici, ako se popratni sustav ne demokratizira.

Ne nazire se kraj dubioznoj praksi stranačkog upravljanja velikim javnim poduzećima u Hrvatskoj, zaključak je koji se nameće i uoči predstojećih parlamentarnih izbora u rujnu. Dobar aktualni primjer koji se, međutim, u javnosti i dalje premalo eksponira, jest onaj Hrvatske elektroprivrede. Prošli tjedan je tako objavljen plan restrukturiranja te strateške kompanije s brojnim kontroverznim potezima, među kojima je i otpuštanje oko 1500 radnika. Ali nigdje se ne spominje rez koji bi zahvatio menadžersku strukturu, dakle, upravni kadar koji se tamo gomila od izbora do izbora i ujedno generira pojave kao što su korupcija, klijentilizam, nepotizam i tsl.

Primjera takve prakse ima u ovom trenutku, nažalost, mnogo: Hrvatske šume pročule su se zbog apsurdnih milijunskih bonusa za predsjednika uprave, Hrvatska radiotelevizija predmet je skandaloznog vladinog uzurpiranja viška ovlasti u razdoblju između dvaju saborskih saziva, Inin vodeći kadar iz hrvatske državne kvote sumnjiči se za povlađivanje mađarskog interesa, Podravkin je inkriminiran još u prošlom desetljeću i tek nedavno dijelom osuđen. Pritom upada u oko da sve političke stranke u opoziciji redovno obećavaju demokratiziranje i profesionaliziranje upravljanja javnim poduzećima, ali to nekim čudom zaborave čim eventualno preuzmu vlast, pa samo nastave uhljebljivati svoje uzdanike na vodećim položajima.

Pripreme za privatizaciju

Tonči Kursar

Tonči Kursar

Tonči Kursar, politolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, smatra da je diskusija o moralu spornih menadžera – poput onog u Hrvatskim šumama – promašena. Jer, posrijedi je predizborna politizacija slučaja koji će pasti u zaborav odmah nakon izbora, da bi se s istim modelom nastavilo djelovati bez obzira na nositelja vlasti. A nipošto ne treba zaboraviti da je veća dobit poduzeća, realizirana ili tek najavljena, gotovo uvijek povezana sa smanjivanjem broja radnika ili plaća i drugih radnih prava zaposlenih. Tako je u slučaju plana za HEP, tako je bilo u HŠ-u, kao i na HRT-u, ili u Ini.

„Posrijedi je ideja i poodmakla praksa pukog reduciranja radne snage“, tumači Kursar krajnje nakane s takvim modelom, „kao pripreme za 'akceleriranje' poduzeća, tj. njegovu postupnu, totalnu ili djelomičnu privatizaciju. Menadžment se zato nagrađuje bonusima, a zatečeni radnici i sindikati, kako je izjavio jedan od prozvanih menadžera, nisu relevantni da 'nešto govore o poslovanju tog društva', jer je 'njihov interes suprotan interesu poslodavca'“. Ali čim se pojmovi oko tih interesa malo razmaknu, ispostavi se da je poslodavac ustvari kolektivni subjekt države i javnosti. Naspram njega stoga ne bi trebalo locirati radnike nego moćne pojedince na vrhu koji vode računa primarno o svojoj privatnoj dobrobiti.

Socijalna funkcija javnih poduzeća

I INA na listi

I INA na listi

Kursar nalazi da tobožnje reforme s otpuštanjima radnika radi profita, umjesto menadžera radi lošeg upravljanja, imaju određeni kontinuitet s političkim kampanjama u Jugoslaviji osamdesetih godina. I tada se antagoniziralo „proizvodne radnike“ s onima „u kancelariji“, odnosno s administracijom, zapravo s nižim birokratskim kadrom, što znači promašivanje mete – uzroka krize. „Danas se taj proces na neki način dovršava, dok sindikati raznim oblicima pristanka u konačnici 'konsensualno' pristaju i na vlastito dokidanje. I to zbog globalne nužnosti tzv. efikasnog poslovanja s nesagledivim posljedicama za našu političku zajednicu“, dodaje Kursar.

Začarani krug nad javnim poduzećima zatvara se nametanjem zaključka od strane političara da je jedini izlaz iz lošeg poslovanja tih poduzeća – privatizacija. Prešućuje se činjenica da su za loše i korumpirano poslovanje krive upravo stranke koje su postavljale upitni menadžment. No toj logici ipak se nedavno usprotivio ministar poduzetništva RH Darko Horvat, riječima da osnovna funkcija javnih poduzeća nije profit. One imaju važnije socijalne zadatke kao što je pružanje dostupne usluge svim građanima, ideal pune zaposlenosti, podrška razvoju drugih područja društvene djelatnosti, itd.

Ostaje pitanje što bi točno trebalo poduzeti da upravljanje tim sustavima prestane uzimati u obzir partikularne interese skupina utjecajnih ljudi, namjesto javnog i općedruštvenog. Njihove nadzorne odbore u RH imenuje vlada, čime se moć nad golemim brojem poslova koncentrira u rukama izvršne vlasti. U susjednoj Sloveniji model upravljanja je pomaknut prema širim društvenim krugovima, tj. narodnim zastupnicima u parlamentu. „Slovenski državni holding (SDH) koji upravlja javnim firmama također je pod utjecajem vlade, naravno, ali članove mu biraju parlamentarni zastupnici i on ipak zadržava određenu neovisnost“, rekao nam je Marko Kržan, sociolog i savjetnik kluba zastupnika Udružene ljevice u slovenskom parlamentu.

Demokratizacija kroz radnički angažman

Slovenski parlament

Slovenski parlament

„Po nama je problematično to da zaposlenici državnih i javnih poduzeća nemaju svoje predstavnike u Nadzornom odboru SDH-a“, objašnjava Kržan za DW, „dok je to ipak praksa u nekim drugim državama EU-a. Pokušat ćemo tu mjeru potaknuti kroz centrale sindikata jer je očito da SDH ima i negativne karakteristike vezane uz takvu jednu činjenicu. Na primjer, nema strategije zapošljavanja ni generalnog stajališta za outsourcing. To može biti vrlo štetno, pa je bitno da se radnici angažiraju i da zastupaju socijalne vrijednosti, kao i stručne odluke umjesto nekih koje koriste samo određenim uskim krugovima.“ Primjer lošeg poslovanja državnog holdinga koji nam je naveo ovaj sociolog, pak, tiče se nedavne afere u luci grada Kopra.

Luka Koper je veliko poduzeće, konkurent Rijeke i Trsta, a u kojem država posjeduje trećinu vlasništva, dok ostalo drže zaposlenici. Zbog namjera vlade o promjeni koncesionara, radnici su zablokirali lučki promet, da bi u epilogu nastala velika gužva u državnom parlamentu, uz ostavku predsjednika uprave SDH-a. „Naime, bio je to dio šireg konteksta u kojem je SDH uz vladu forsirao projekt javno-privatnog partnerstva za gradnju željezničke pruge do Kopra. Ali, sama pruga nije profitabilna pa je lučka koncesija trebala biti kompenzacija. I, eto, zato mislimo da bi taj sustav trebalo demokratizirati radničkim sudjelovanjem u odlučivanju“, zaključuje Kržan.

Preporuka uredništva