1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Kako spasiti podatke s CD-ova?

Svakim danom raste more podataka koji se stvaraju na svijetu. Najčešće ih se pohranjuje na digitalnim optičkim medijima poput CD-ova ili DVD-ova, ali njihova je trajnost samo oko 5 godina.

Prve greške na optičkim medijima pojavljuju se već za 5 godina. Ali kako sačuvati podatke za vječnost?

Prve greške na optičkim medijima pojavljuju se već za 5 godina. Ali kako sačuvati podatke za vječnost?

Zato u mnogim arhivima i bibliotekama prijeti ogroman gubitak podataka. Nedavno je u u Sveučilišnoj knjižnici u Stuttgartu predstavljen projekt kako da se digitalni podaci sačuvaju ne godinama, nego stoljećima.

Prvi ogroman poduhvat čuvanja podataka za budućnost poduzeo je još rimski car Konstantin negdje oko 330. godine. Suočen s bibliotekom od desetak tisuća svitaka papirusa u više ne baš sjajnom stanju, naredio je da se tekstovi prepišu na pergament. Doduše, taj medij od životinjske kože u to je doba bio kud i kamo skuplji od papirusa, ali isto tako i kud i kamo trajniji: njega se može čitati i nakon 1000 godina. Iako mnogi toga nisu svjesni, i danas se nalazimo pred sličnim problemom, ali u digitalnim razmjerima: svi naši uobičajeni CD-ovi i DVD-ovi će nakon pet godina početi gubiti podatke. U Sveučilišnoj biblioteci u Stuttgartu pokrenuli su stoga projekt ARCHE. On na prvi pogled izgleda upravo apsurdan: svjesni da ne mogu računati na digitalne medije, oni takve sadržaje sustavno pretvaraju u analogne zapise - dakle bitove i bajtove u slova, brojke i slike. "Nama se uvijek pomalo podsmjehuju kada kažemo da digitalne podatke čuvamo na mikrofilmovima. Ali smatramo kako je to trenutno jedini postupak kojim se može automatski obraditi ogromna količina podataka i opet analogno sačuvati sa što većom mogućom gustoćom pohranjenih podataka" - objašnjava Thomas Wendel iz Sveučilišne biblioteke Stuttgarta.
Jer naravno, ti podaci se ne tiskaju na pergament nego na mikrofilmove čija je trajnost, uz pravilno skladištenje, još uvijek 500 godina. Naravno, podaci se također ne prepisuju rukom nego specijalnim laserskim pisačem u boji koji je razvijen u Institutu Frauenhofer za fizikalnu mjernu tehniku u Freiburgu. Ali zašto digitalne podatke uopće pretvarati u slova i slike? Razlog je vrlo jednostavan: tko može reći kakva će se računala koristiti za pola milenija? Wolfgang Riedel, voditelj projekta Instituta u Freiburgu ističe: "U načelu na filmu imate podatke koje možete neposredno čitati - dakle neovisne od operativnih sustava ili bilo kakvih strojeva koji više neće postojati, kojih neće biti ni za pet godina. Na primjer, tko još u računalu ima čitač disketa od pet inča?"
S druge strane, zbog goleme količine podataka i medij je morao biti što je moguće manji. Boja nije bila samo važna za vjernu reprodukciju podataka u boji, nego je to i mogućnost da se na istu površinu sačuvaju tri sloja podataka - u crvenoj, plavoj i zelenoj boji. "Na jednoj slici, to je 30 x 45 milimetara, što je nešto veće od dijapozitiva, možemo natisnuti 2 milijuna čitkih slova po boji. Obzirom da imate tri boje i ako vam ne treba ništa osim crno-bijele slike, na jednu sliku možete staviti 6 milijuna znakova", objašnjava Wolfgang Riedel.
To je otprilike 18 stranica nekih novina. Ova mogućnost trajnog čuvanja podataka ne zanima samo biblioteke i državne službe: već od ovog ljeta će tvrtka MicroArchive Systems sa znanstvenicima Frauenhofer instituta tu mogućnost ponuditi svima zainteresiranima. Prvi strojevi doći će na tržište ove jeseni i sposobni su ispisati jedan terabajt digitalnih podataka – to je više od milijun milijuna bajtova. Rezultat je filmska vrpca duga 600 metara. I već tu je sasvim drugi problem, gdje digitalni zapis ima ogromnu prednost pred analognim. Jer, računalo može pretraživati, analizirati i pronalaziti traženo samo u digitalanom zapisu. Znanstvenici u Freiburgu zato istražuju i dalje i – donekle zvuči apsurdno, ali konstruiraju uređaj koji će ta slova i brojke opet pretvarati u digitalne zapise. Ali, svjesni su da će taj njihov uređaj biti stroj našeg vremena. Kakav će stroj za čitanje mikrofilmova izmisliti unuci naših unuka, to nije važno, jer mediji, dakle mikrofilmovi, bit će i njima dostupni. Mnogo toga danas napisanog više neće postojati, iako naša civilizacija stvara sve više podataka: prema nekim procjenama, svakim se danom pojavi stotinu puta više podataka nego što ih sadrži najveća biblioteka našeg planeta: Kongresna biblioteka u Washingtonu.