Kako slijepcima vratiti vid?

Prije 20-ak godina Hans-Joachim Sturm je doznao da ima «retinitis pigmentosu». Nikad ranije nije čuo za tu bolest. Kad je shvatio što to znači, bio je u šoku. Jer, dijagnoza je značila da će postupno izgubiti vid. Retinitis pigmentosa je neizlječiva nasljedna bolest. Osjetljivost stanica očne mrežnice na svjetlo polako odumire. Prve naznake su gubljenje sposobnosti razlikovanja boja ili noćno sljepilo. Za Hansa-Joachima Sturma kojemu su danas 64 godine to je bio mučan proces. Jer, ni liječnici mu nisu znali reći koliko dugo će još vidjeti: «To se zapravo odvijalo polako, a povremeno i naglo. Neko vrijeme onda ostane na istoj razini, ne primjećujete nikakve promjene i onda odjednom primjetiš da si donedavno neke stvari još vidio, a sad više ne. Nakon godinu dana vidiš malo slabije i to stalno ide dalje.»

Video zapis preveden na jezik živčanih stanica

Posebnost te bolesti je da odumiru samo stanice mrežnice osjetljive na svjetlo. Živčane stanice iza njih, koje informaciju o slici u oku proslijeđuju mozgu, ostanu zdrave i do 30 posto. Upravo to su iskoristili znanstvenici na Aachenskom sveučilištu. Proteza koja nadomješta stanice mrežnice sastoji se iz dva dijela: implantata koji se operacijom ugrađuje u oko i posebnih naočala. Naočale su zapravo video kamera s čipom, koji informacije o slici pretvara u signale koje razumiju živčane stanice. Ti signali se bežičnim putem prenose u drugi čip koji je ugrađen u očnu leću. Odatle se signali minijaturnim kablovima provode do mikrokontaktne folije. Ona je prislonjena na mrežnicu i uz pomoć elektroda podražava živčane stanice koje vode do očnog živca. Tako čovjek vidi ono što kamera snima. Ali, ne potpuno, priznaje profesor Peter Walter sa Sveučilišne klinike u Aachenu. «Slika koju vidi pacijent na početku će biti jako neprecizna. Ali, slijepom pacijentu može pomoći da razlikuje noć i dan ili da zaobiđe velike predmete, da prepozna gdje su vrata i prozori. Sigurno neće biti moguće ponovo čitati ili prepoznavati lica.»

Daleko od idealnog

Razlučivost prenesenih slika uz pomoć očne proteze ovisi o broju elektroda na mrežnici. A njihov broj može biti najviše 200 do 300. Ako se u oko dovede više energije, ono se pregrije i može biti potpuno onesposobljeno. Zasad nije pronađeno rješenje za tu prepreku. Pa ipak, zanimanje za daljnji razvitak retina implantata je veliko. U svijetu na tomu radi nekoliko ekipa. Važniji centri nalaze se u Engleskoj, Francuskoj, Kanadi i Sjedinjenim Državama. Najdalje su ipak, uz njemačke znanstvenike, otišli u SAD-u. Tamo su osobito uspješna sveučilišta u Bostonu i Baltimoreu. Znanstvenici Sveučilišta Johna Hopkinsa u Baltimoreu nastoje, slično kao i u Njemačkoj, podražavati živčane stanice kratkotrajnim elektronskim impulsima da bi mozak ponovo stvarao slike. Stručnjaci na bostonskom Harvard Medical Schoolu razvili su skupa s kolegama Massachusetts Insituta of Technologie ideju kako bi oko zaštitili od pregrijavanja. Rade na foliji koja bi bila umetana između stanica mrežnice osjetljivih na svjetlo i živčanih stanica. Američko ministarstvo zdravstva već je takve projekte pomoglo s više od 12 milijuna dolara.

Očna proteza bila bi pomoć mnogima

Zanimanje u svijetu za ovo područje veliko je zbog jednostavnog razloga: takav implantat ne bi pomogao samo pacijentima koji imaju «retinitis pigmentosu». Profesor Wilfried Mokwa s Aachenskog instituta za tehnologiju i elektortehniku već vidi mogućnost primjene i kod drugih očnih oboljenja: «Mogu si zamisliti da bismo mogli pomoći i pacijentima koji su oboljeli od takozvane degeneracije makule. Degeneracija makule je vrsta staračkog sljepila, koja se javlja kod puno većeg broja ljudi nego retinitis pigmentosa. I tu je zamislivo da naš implantat može pomoći.»
Ali, do toga je pred znanstvenicima još dalek put. Najprije očna proteza mora biti uspješno testirana. Trenutno se novu tehniku u Aachenu testira na životnjama. Krajem godine bi po prvi put očna proteza trebala biti ugrađena čovjeku. Znanstvenici računaju da bi za redovitu primjenu mogla biti zrela za pet do sedam godna.