Kako radi najveći teleskop
5. rujna 2006Osamljeno brdo Paranal u pustinji Atacama djeluje poput kulise za znanstveno-fantastične filmove. Crvenkasta brežuljkasta okolina bez vegetacije usred koje svjetlucaju četiri giganta: divovski teleskopi koji skupa čine najveći opservatorij na svijetu.
«Teleskop doista samo prikuplja svjetlo. Omogućuje nam promatrati slabe objekte, daleke objekte, a u astronomiji to često znači objekte koji nam šalju svjetlo iz prošlosti. To je osobito lijepo u astronomiji, zanimljiv koncept: što dalje gledam to dalje gledam u prošlost. Zato su nam potrebni ovi veliki teleskopi.»
Andreas Kaufer je direktor «Europske organizacije za astronomska istraživanja». Svake večeri kratko prije zalaska sunca otvaraju se metalne kupole teleskopa i oslobađaju pogled u svemir.
Voditelj tehničkog odjela Gerd Hudepohl okreće kupolu u željenom smjeru. On je jedan od 120 inženjera i astronoma koji ovdje rade na visini od dvije i pol tisuće metara i koji uz pomoć najmodernije tehnike traže zvijezde u svemiru.
«Čitav teleskop koji teži oko 430 tona pokreće se na takozvanoj azimut-osi, praktično pliva na sloju ulja, ima dakle vrlo, vrlo nisko trenje. Okomita os se može okrenuti za 90 stupnjeva, tako da se može promatrati sve od horizonta do zenita, a kupola koja otvara pogled prema svemiru također se može okrenuti i to za 360 stupnjeva.»
Paranal se nalazi samo 12 kilometara od pacifičke obale Čilea. Strma hridina na kraju visoravni djeluje kao zid koji zaustavlja oblake što dolaze s oceana. Nebo je najčešće vedro i jasno pa astronomi 350 dana u godini imaju idealne uvjete za promatranje. I naravno tu se, za razliku od Europe, može istraživati južno nebo, naglašava Andreas Kaufer:
«Razlog zašto Europljane privlači jug jest da se odavde vidi galaktički centar. To je centar naše Mliječne staze, a onda se smatra da to vrijedi i za brojne druge galaksije. Zato ovdje imamo brojne programe promatranja koji se bave crnom rupom u centru naše galaksije i pokušavamo razumjeti kolika je ona, koliko je teška i postoji li ona uopće. To je dugo bila hipoteza, a mislim da su promatranja posljednjih godina zapravo pokazala da u centru naše galaksije ima crna rupa od više milijuna mase sunca koja tamo djeluje kao energetski stroj.»
Kad padne noć počinje rad astronoma. Promatranje se odvija u kontrolnom centru ispod platforme teleskopa.
«Nalazimo se ispred kontrolne prostorije prvog teleskopa UT1, koji se naziva i «Antu», što na urođeničkom jeziku znači sunce. Na lijevoj strani je operator koji u pravom smislu te riječi upravlja teleskopom.»
I Daniel Kubass je Nijemac. Skupa s kolegama iz čitavoga svijeta prati podatke i slike teleskopa na desecima kompjutorskih monitora. Znanstvenici analiziraju spektre svjetlosnih zraka, pune kompjutore kompliciranim brojkama. I uvijek iznova doživljavaju senzacionalna otkrića, kao primjerice kad su po prvi put dokazali postojanje planeta izvan našega Sunčevog sustava:
«Dosad je postojanje takvih planeta dokazivano uvijek jako indirektno, kroz refleksiju zvijezde oko koje kruže. Mi smo po prvi put snimili sliku. A to je pobudilo maštu, jer je omogućilo nagađanja o atmosferi, hoće li u budućnosti biti moguće tamo otkriti tragove biljaka, života ili nekih posebnih plinova.»
Za nekoliko tjedana će s opservatorija Paranal u svemir biti poslane laserske zrake kako bi se otišlo još jedan korak prema razjašnjenju nastanka svemira i možda dobilo informaciju ima li još negdje u tom beskraju života.