1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Kako Njemačka rješava negiranje holokausta?

Nakon ispada NPD-ovaca u saskom Landtagu, u Njemačkoj se opet postavlja pitanje kako se ponijeti prema onima koji negiraju Auschwitz. Naime, izmjene zakona od prije 10 godina, omogućile su i posezanje za kaznenim mjerama. Tako kazne nisu samo novčane, već i zatvorske, u trajanju do 5 godina.

Njemački neonacisti u obračunu s policijom

Njemački neonacisti u obračunu s policijom

Ne samo da su neki Nijemci nakon 2. svjetskog rata tvrdili da nisu ništa znali o ubojstvima Židova, nego je u određenim, desno orijentiranim krugovima uskoro postalo gotovo poželjno holokaust dovoditi u pitanje. Antisemitski osjećaji i nepreboljeni sram zbog vojnog poraza, često su hranjeni i nazovi-argumentima da je genocid zapravo dio židovsko-američke propagande, s jedinim ciljem - da se Njemačku stavi u podređeni položaj. Najprije se mislilo da se takve teze mogu odbaciti, jer se na njih gledalo kao na besmislice desničarskih luđaka, no na kraju je prevladalo mišljenje da se protiv takve opasnosti koja prijeti čitavoj zajednici, treba boriti zakonskim putem. Wolfgang Kapust, novinar je Zapadnonjemačkog radija WDR i specijalizirao se za pitanja desnog radikalizma: "Ta pojava postoji od 1993. Tada je stvorena i pravna osnova da se poricanje Auschwitza i službeno proglasi kaznenim djelom. To znači da su kaznene vlasti mogle, odnosno morale intervenirati, i to pozivajući se na izmjenu Kaznenog zakona. Od tada je progon onih koji negiraju Auschwitz vrlo učinkovit. Neonacisti, stari nacisti - svi oni podliježu kaznama, a ja imam dojam da se ta tema u Njemačkoj u posljednje vrijeme vrlo snažno nametnula".

Još i prije nego što su postignuti zakonski okviri, tvrdokorni su poricatelji Auschwitza pobjegli u inozemstvo, gdje djelovanje različitih neonacističkih i antisemitističkih grupa nije zabranjeno zakonom kao u Njemačkoj. Svi su oni, ubrzo stvorili međunarodnu mrežu i povezali se s desničarskim Nijemcima koji su već otprije živjeli vani. Jedan od njih je i Ernst Zündel, porijeklom iz Schwarzwalda koji živi u Kanadi. Iz svoje je kućice u Torontu godinama slao desničarski propagandni materijal u nekadašnju domovinu. Kršni, plavokosi momci pomagali su mu pri pakiranju pošiljaka - svi su oni amerkčki neonacisti, očarani teorijama koje je propagirao Zündel, tumačeći na primjeru Auschwitza, da genocida nad Židovima nikada nije bilo.

Njemačka pošta plijeni sve više Zündelovih pošiljki, no on stalno pronalazi nove načine šitenja propagande. Prije svega Internet. Jeftiniji je, brži i pouzdaniji od pošte. I tu ne vrijedi naknadno doneseni njemački zakon prema kojem kazni podliježu i osobe koje agitiraju iz inozemstva. Jürgen Langowski radi za Informativnu službu koja prati djelovanje desničara i kaže: "Sjećam se nekoliko zaista spektakularnih slučajeva, gdje su su se umiješale i njemačke vlasti - na primjer slučaj gospodina Tobena iz Australije - no to se u praksi ne događa često. Većina ljudi koji izrađuju takve web stranice, s temama koje su kod nas kažnjive, vlastima uopće nije dostupna. Oni se najčešće na internet spajaju uz pomoć kreditnih kartica i preko američkih internet providera. A američke tvrtke ne žele dati na uvid podatke o svojim korisnicima, budući da su zakoni u SAD-u puno liberalniji. Nacistička propaganda u Americi jednostavno nije kažnjiva i zato njemačke vlasti ne mogu doći do podataka o počiniteljima. Odnosno, oni ne mogu doznati tko je odgovoran za takve ispade na internetu.

Njemačko pravosuđe kreće u akciju tek onda kada taj materijal zaista i dospije do njemačkih ekstremnih desničara. Pri tome je naravno otežavajuća okolnost činjenica da se zakoni u pojedinim zemljama međusobno razlikuju, te da se, usprkos brojnim pokušajima nije uspjelo postići ujednačenost zakona na nivou Europske unije. Tako je na primjer u zemljama kao što je Danska, takva propaganda kažnjiva jedino ako je povezana i s psihičkim nasiljem - kaže Wolfgang Kapust: "Kod nas je situacija posve drukčija. U Njemačkoj je zabranjeno javno iznošenje mišljenja kojim se veliča nacionalsocijalizam i njegovi zločini ili se oni prikazuju bezazlenijim ili pak poriču. Tako stoji u Kaznenom zakonu."

No, Jürgen Langowski mišljenja je kako je od zakonskih mjera važnije i djelotvornije prosvjećivanje i informiranje. Na primjer kroz Službu za informiranje o estremnoj desnici, koju, među ostalima, često koriste učitelji. No, ne samo oni: "Ponekad nam se javljaju i učenici koji su naišli na desničarsku propagandu, na primjer u školskom dvorištu, gdje se ona također širi. Tada znaju reći:"Baš dobro da smo naišli na vaše informativne stranice. Inače ne bismo znali kako se suprotstaviti toj desničarskoj bratiji."