1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Europa od A do Ž

Kako je nastala Europska unija?

Prica o Europskoj uniji je prica o uspjehu: sve ono sto se nakon kraja Drugog svjetskog rata cinilo gotovo iluzornim, dakle mirna Europa u kojoj drzave prijateljski surtadjuju jedna s drugom, postalo je stvarnost.

Potpisivanje Europskog ustava

Potpisivanje Europskog ustava

Pjesnici i mislioci poput Heinricha Heinea, Victora Hugoa i Friedricha Nietzschea vec su sredinom 19. stoljeca sanjali mirnu i ujedinjenu Europu. Konkretni napori da se taj san ostvari i na politickoj pozornici poduzeti su tek nakon kraja Drugog svjetskog rata. Britanski premijer Winston Churchill je 1946. godine u Zürichu pozvao na europsko zajednistvo:

"To je novo stvaranje obitelji europskih naroda ili necega sto je dosta blizu tom cilju, davanje strukture Europi u kojoj ona moze opstati u miru, sigurnosti i slobodi. Mi moramo stvoriti jednu vrstu Sjedinjenih Europskih Drzava."

Churchillov prijedlog je bila zajednica drzava pod vodstvom Francuske i Njemacke, ali bez Velike Britanije.

Cetiri godine kasnije san se poceo ostvarivati: 9. svibnja 1950. francuski ministar vanjskih poslova Robert Schumann najavio je jedan, kako je sam rekao, "hrabar i do tada nezamisliv korak": francuska i njemacka prizvodnja ugljena i celika trebala je biti objedinjena pod jednim krovom zajednickog Visokog povjerenstva. Ta je organizacija trebala biti otvorena i drugim zemljama. Schumann pri tome nije na umu imao samo gospodarsku suradnju:

"Taj prijedlog ce oznaciti prvi konkretni temelj europske federacije, federacije bez koje ce biti nezamislivo ocuvanje mira."

Krajem ozujka 1957. sest drzava je u Rimu potpisalo povelju o utemeljenju Europske ekonomske zajednice i Europske atomske zajednice. To su bile Njemacka, Francuska, Italija, Nizozemska, Belgija i Luxemburg. Za tadasnju Saveznu Republiku nakon Drugog svjetskog rata bio je to odlucujuci korak u smjeru zapadne integracije. Bio je to i osobni uspjeh saveznog kancelara Konrada Adenauera:

"Zelim naglasiti radost koja nas obuzima zbog ovog velikog koraka, potpisivanja ova dva ugovora, koraka u smjeru ujedinjavanja Europe. Ova ce se radost prenijeti milijunima i milijunima nasih naroda, koji su u ovom trenutku svojim duhom zajedno s nama."

Ponesene valom te euforije sest drzava je prosirilo svoju suradnju i na nova podrucja: 1958. je polozen temelj zajednicke poljoprivredne politike, tri godine kasnije zakljuceno je i utemeljenje politicke unije. Nakon toga su spojeni kontrolni organi europskih institucija i odjednom se pocelo govoriti o Europskoj zajednici. Do kraja 1960-ih uklonjene su i zadnje unutarnje carinske prepreke. I konacno sest drzava je dogovorilo stvaranje gospodarske i monetarne unije.

Zahvaljajuci toj dinamici porasla je i atraktivnost nove zajednice u ocima ostalih europskih zemalja: 1973. njoj se prikljucuju Velika Britanija, Danska i Irska, a 80-ih godina proslog stoljeca s primanjem Grcke, Spanjolske i Portugala uslijedilo je prosirenje na jug. Interes za punporavnim clanstvom pokazale su jos tri zemlje: Finska, Svedska i Austrija. Istovremeno su tekli pregovori oko stvaranja zajednickog unutarnjeg trzista i uvodjenja jedinstvene valute - korak po korak tako je poravnat put stvaranju Europske unije.

Pad Berlinskog zida 1989. godine u vrlo kratkom vremenu je izmijenio lice Europe. Nove demokratske zemlje ubrzo su uputile i prve zahtjeve za punopravnim clanstvom. Odluke o prosirenju na istok i jugoistok vise nisu bile iskljucivo gospodarske odluke, vec prije svega politicke. Nakon pocetka rata u Jugoslaviji cak se cinilo da ce takva odluka postati odgovorom na pitanje rata ili mira. Krajem 2002. zakljuceno je primanje 10 novih drzava s prostora istocne i juzne Europe, sto je u djelo provedeno 1. svibnja 2004. Bio je to veliki korak, koji je objavio danski sef vlade Anders Fogh Rasmussen:

"Zelim srdacnu dobrodoslicu u okrilje nase obitelji nasim novim clanovima. Rodjena je nasa nova Europa!"

Ta je Europa nova bila i u svojoj unutrasnjosti. Pod velikim pritiskom EU se, naime, morala reformirati kako bi uopce mogla podnijeti teret tako velikog prosirenja. Ugovor iz Maastrichta 1991. preradjen je na mukotrpnim susretima na vrhu 1997. u Amsterdamu i 2000. u Nizzi. Reformski napori su konacno pretoceni u izradu konacno potpisanog "Ustava za Europu".