Kako izmjeriti laž?

U filmovima sve izgleda prilično jednostavno: kada istražitelj pita osumnjičenog "jeste li nekad nekoga ranili" ili "jeste li ubili gospodina tog-i-tog?", počinitelja otkriva reakcija njegovog tijela što mjeri "detektor laži" ili poligraf. On za vrijeme ispitivanja mjeri električnu vodljivost kože - dakle količinu znoja koji se luči, srčane otkucaje ili krvni pritisak.

Takav detektor ne otkriva laž: ono što je najvažnije jest koje pitanje se postavlja i kako ispitanik reagira. Zato se najčešće koriste takozvana kontrolna pitanja gdje je odgovor poznat, ali umijeće jest i tu postaviti pitanja koja ispitanika mogu dovesti u napast da laže. Onda se reakcije na te odgovore uspoređuju s onima gdje istražitelj želi saznati istinu.

Slavna propast "detektora laži"

Nije slučajnost da tu metodu vidimo u brojnim američkim filmovima jer je u toj zemlji uvelike rašireno ispitivanje uz pomoć "detektora laži", čak i prilikom zapošljavanja u nekim državnim službama. Ali ta metoda je zapravo i više nego dvojbena i mnogi znanstvenici upozoravaju kako nije pouzdana.

Među njima je i John-Dylan Haynes, direktor berlinskog Cener for Advanced Neuroimaging: "Klasični detektori mjere uzbuđenje i podražaj ispitanika. Time se može postići dobar stupanj pouzdanosti. Ali ispitanici mogu i naučiti nadmudriti takve detektore laži."

Jedan od najpoznatijih slučajeva je onaj iz svijeta špijuna: službenik američke obavještajne službe CIA Aldrich Ames je godinama, usprkos razmjerno skromnoj plaći, živio tako da su morala zazvoniti sva zvona za uzbunu kod nadzornih organa. Vozio je Jaguar, bio je čest gost kockarnica, imao je problema s alkoholom - i usprkos tome, nikad nije imao novčanih problema. Nadležne službe su se potpuno pouzdavale u "detektor laži" kroz koji svi službenici CIA redovito moraju prolaziti i kod Amesa godinama nije bilo ništa sumnjivo - mada je cijelo vrijeme prodavao američke tajne tadašnjem Sovjetskom Savezu.

Nije - i jest dopušteno u Njemačkoj

Povrh toga, kod doista opasnih i duševno poremećenih zločinaca poput psihopata - taj uređaj uopće ne funkcionira. U njihovom svijetu je sve "normalno", pa makar počinili i najgore ubojstvo. S druge strane i normalne osobe će biti uzbuđene ako ih se suoči s nekakvim zločinom, tako da metoda nije pouzdana. Zato brojne zemlje, među kojima je i Njemačka, pred sudom uopće ne prihvaćaju rezultate poligrafa kao dokazni materijal.

Doduše, i u ovoj zemlji policija smije koristiti "detektor laži", ali tek kao pomoć u istrazi i to u posve specifičnoj metodi ispitivanja. Naime, istražiteljima može biti veoma zanimljivo ako ispitaniku ponude više odgovora - i ako osumnjičeni reagira na odgovor koji je, po mogućnosti, poznat samo istražiteljima i naravno ubojici. Na primjer: Je li žrtva ustrijeljena, zadavljena, probodena ili otrovana? Je li ubijena u kuhinji, spavaćoj ili dnevnoj sobi?

Ako ispitanik reagira na odgovor "proboden" i u "spavaćoj sobi" - i ako to doista odgovara činjenici, onda istražitelji svakako mogu poći od pretpostavke da taj sugovornik barem zna o ubojstvu mnogo više nego što želi priznati, objašnjava Hans Georg Rill, stručnjak za forenzičnu psihologiju u Mainzu. Utoliko ukazuje na iskustva japanske policije koja je stekla svjetsku slavu upravo ovom metodom.

Gdje nastaje laž?

Ipak, sve ove metode mjere samo posljedicu laganja, odnosno tjelesno uzbuđenje koje traje u tom vremenu. Znanstvenici - i naravno, istražitelji bi najradije "zavirili" u glavu ispitanika i u njegovom mozgu vidjeli, kad laže, a kad govori istinu. Matthias Gamer je neurolog i već dugo ispituje aktivnosti mozga pomoću magnetne rezonancije u sveučilišnoj bolnici u Hamburgu. Načelno, njome se mogu mjeriti područja mozga koja u nekom trenutku troše više kisika, što onda znači da su aktivnija od drugih - ali problem jest, objašnjava Gamer, što "ne postoji područje mozga koje osobito reagira na laž".

Jer, i berlinski stručnjak Haynes objašnjava kako je mozak veoma složen instrument i kako doduše nema "centra za laž", ali kako se može izmjeriti veća aktivnost mozga u različitim područjima dok ispitanik stvara "paralelnu istinu" - dakle laž.

Štoviše, jedna američka tvrtka već nudi "skenere za mozak" i tvrdi kako je ona prva tvrtka u povijesti koja nudi stroj koji provjerava istinu i otkriva laž. Njemački stručnjak s druge strane previše dobro poznaje netočnosti današnjih metoda a da bi mogao povjerovati reklami te američke tvrtke: "Današnje metode skeniranja mozga još nisu zrele za pouzdano utvrđivanje izricanja neistine. Zato i poduzeća koja nude takve usluge smatram jednostavno neozbiljnima."

Najbolji detektori su i dalje - uho i razum

Hans Georg Rill iz Mainza već danas pred sudom često svjedoči o pouzdanosti nekog svjedočanstva - i to bez ikakvih strojeva i mašina. Naime, stare metode su još uvijek mnogo pouzdanije od bilo kojih aparata i one se svode na najbolje oružje svakog istražitelja: dobro slušati ono što svjedok ili optuženi govori. U pravilu se istina ili laž mogu prepoznati već i iz izbora riječi i načina kako se događanje prenosi. Čak ni netočnosti ne moraju biti presudne: i netko tko je nešto doživio je lako mogao nešto krivo shvatiti i interpretirati.

Ali ono što je važno, objašnjava Rill, jesu detalji: "Ako je netko nešto doživio, pripovijeda mnogo više detalja nego ako je sve izmislio." Povrh toga, ako svjedok priznaje kako je i sam donekle kriv za to što se dogodilo ili čak ako za počinitelja tvrdi da nije tako veliko zlo što je počinio, to je u pravilu za ovog stručnjaka odličan dokaz da taj svjedok govori - istinu.

"Sve to nema veze s intuicijom i nekakvim osjećajem", tvrdi stručnjak za istinu iz Mainza. Ipak, u našoj svakodnevnici ćemo još dugo najviše ovisiti upravo o tim, potpuno neznanstvenim metodama kada želimo otkriti, da li nas netko laže. Jer, to je svakako jeftinije od bilo kakvih uređaja za otkrivanje laži.