1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Kako do Gadafijevih milijardi?

Uspjeh pobunjenika u Libiji se i na svjetskim tržištima proslavilo padom cijene nafte. Ali normalizacija opskrbe neće biti laka niti brza - jer su za to potrebne milijarde dolara koje je Gadafi sklonio u inozemstvo.

Građani slave rušenje diktatora

Novac bi novim vlastodršcima Libije zapravo trebao biti posljednji problem: ne samo da je u stranim bankama zamrznuto preko 100 milijardi eura imutka libijskih tvrtki nad kojima je nadzor imao Gadafi i njegovi najbliži suradnici, nego je Libija na trećem mjestu po izvozu nafte i plina u čitavoj Africi i pokrivala je oko 2% svjetske potražnje. U očekivanju kako bi ova zemlja opet mogla zauzeti važno mjesto na tržištu nafte je i svjetska cijena pala - da bi se veoma brzo opet vratila gotovo na razinu od prošlog petka.
Mrkva na vrhu štapa
Nafno polje Zavia u Libiji

Novac je potreban za mir i za proizvodnju

Jer postoji golem problem: čak i da pobunjeničko Nacionalno prijelazno vijeće odmah počne s obnovom pogona za eksploataciju i transport nafte i plina, Shokri Ghanem, bivši direktor libijske nacionalne naftne kompanije procjenjuje kako će trebati oko 18 mjeseci da libijski izvoz nafte dođe na razinu prije početka pobune. Da li će se to dogoditi čak i u tom roku - veliko je pitanje: obzirom da su nalazišta zemnih bogatstava u Libiji razbacana po mnogim dijelovima zemlje, za to je potrebna suradnja tamošnjih plemena i nacionalnih skupina.

Već i u Iraku je problem što su nalazišta na iračkom istoku - gdje su šitski muslimani i na sjeveru, gdje žive Kurdi. Rezultat jest da već godinama Irak proizvodi tek djelić nafte koliko bi zapravo mogao. U Libiji je još mnogo kompliciranije: to je mozaik tri narodne skupine; Arapa, Berbera i nomadskih plemena poput Beduina, Touboua ili Tuarega i svi oni su pak još podijeljeni u oko 130 plemena. Kako ih sve privoliti na suradnju, to je trenutno najveće pitanje - i političko i gospodarsko.
Novac je tu - ali još nije
Moamar Gadafi

Gadafi je znao baratati - prije svega batinom, ali i mrkvom

Gadafijev režim je uglavnom do sada kupovao tu naklonost i suradnju brojnim ustupcima - osobito kod socijalne skrbi za stanovništvo, ali za to je potreban novac. Velika Britanija je već najavila kako će "što je prije moguće" odmrznuti novac koji je Gadafi sklonio u tu zemlju, a i njemački ministar vanjskih poslova Westerwelle je najavio kako će libijskih oko 7 milijardi eura u Njemačkoj biti potrošeno na obnovu i na dobrobit Libijaca. Sjedinjene Američke Države u kojima je najveći dio od oko 33 milijardi dolara doduše spominju kako se još moraju "riješiti neka formalna pitanja", ali kako će se naći načina da se pomogne pobunjenicima.

Načelno, baš kao što je Vijeće sigurnosti rezolucijama 1970. i 1973. zamrznulo novac Libije, novom rezolucijom bi moglo početi njegovo odmrzavanje. No nije isključeno kako će svjetska zajednica čekati da u Libiji budu demokratski izabrani novi predstavnici prije nego što donese takvu rezoluciju. Zapravo će se i tako "osloboditi" tek dio sredstava: rezolucijama je zabranjen promet nad svom imovinom obitelji Gadafija, državnim investicijskim fondom LIA, libijskom bankom za vanjsku razmjenu LFB, libijskim fondom za investicije u Africi i libijskom naftnom kompanijom LNOC. Teoretski, to su bila državne tvrtke, ali je i Svjetska zajednica shvatila kako u Gadafijevoj "narodnoj državi" praktično ne postoji granica između državnog vlasništva i privatnog vlasništva njegove obitelji.
Preko dva desetljeća - dok se nije odustalo
Dječak slavi pobjedu revolucije

On bi možda mogao doživjeti vidjeti taj novac

Ali problem jest da sve te institucije imaju udjela u stotinama tvrtki i drugih investicijskih fondova gdje se samo pravomoćnom sudskom odlukom može promijeniti titular vlasništva - i što je bio Gadafi ili netko od njegovih. Realno uzevši, potrajat će godinama dok Libija dobije svoj novac - usporedbe radi, službama Filipina je trebalo pune 22 godine da spasi što se moglo spasiti od vladavine tamošnjeg diktatora Marcosa. Kada je riječ o novcu kojeg su Gadafijevi sklonili u arapske zemlje - golemo je pitanje kada će i da li će ikad on biti vraćen novoj vlasti Libije. Ali njima je pak potreban novac odmah - i za obnovu naftnih kapaciteta i za politički mir u zemlji.

Naravno, i za vrijeme borbi su - prije svega europski naftni koncerni, talijanski ENI i francuski Total - pomagali pobunjenicima i nema sumnje kako će to činiti i dalje. Zato su na vijest o ulasku pobunjenika u Tripoli i dionice tih kompanija skočile - Enijeve za šest, Totalovih za 2,2%. Narasle su i vrijednosti austrijskog OMV-a, makar iz te kompanije tvrde kako "nemaju kontakte s pobunjeničkim vijećem". Tu su i druge nacije koje žele doći u Libiju: manje je poznato kako je jedan od glavnih isporučitelja oružja za pobunjenike bila - Poljska, kako objavljuje tamošnja novinska agencija PAP.
Tmurno u Moskvi
Benzinska postaja Enija

U Rimu se slavilo

S druge strane - i ako postojeće vijeće na čijem je čelu Mustafa Abdul Džalil zadrži dominantni položaj u Libiji nakon Gadafija, to nije dobra vijest za čitav niz drugih zemalja. U Libiji je aktivan i brazilski Petrobras, prije pobune je djelovalo oko 75 kineskih tvrtki sa oko 36 tisuće zaposlenih u pedesetak projekata, a tu je naravno i bivši najbliži suradnik Gadafijevog režima: Rusija.

Aram Šegunts, generalni direktor rusko-libijskog poslovnog vijeća je siguran kako će pobjednici diktirati i poslovni život buduće Libije: "Mi smo potpuno izgubili Libiju. Naše kompanije će izgubiti sve jer će NATO spriječiti da one i dalje budu djelovale u Libiji."
Autor: A. Šubić (agencije)
Odg. ur.: N. Kreizer

Preporuka uredništva