Kako da se (pre)živi u megagradovima budućnosti?

Za već tridesetak godina će tri od četiri stanovnika našeg planeta živjeti u nekom od gradova. Svi će oni trebati stan, posao, hranu, vodu i energiju. I istovremeno će proizvoditi upravo golemu količinu otpada, kanalizacijskih voda i ispušnih plinova. Ako gradovi još sredinom ovog stoljeća trebaju ostati dostojni življenja, mora se već danas početi posve drugačije razmišljati. To je rezultat istraživanja koje je predstavilo Znanstveno vijeće njemačke vlade o globalnim promjenama okoliša (WBGU).

"Trebamo posve drugačiji urbanizam nego što ga danas poznajemo", misli Dirk Messner iz Njemačkog instituta za razvojnu politiku u Bonnu. "Ako ne pokušamo upravljati tim procesom mudrim strategijama u koncepciji gradova, onda će vjerojatno za deset, dvadeset godina živjeti dodatna milijarda ljudi u golemim metropolama koje će nastati iz ničega."

On je jedan od autora izvješća "Selidba čovječanstva: transformativna snaga gradova" koje njemačkoj vladi služi kao stručno mišljenje uoči konferencije UN-a o stanovanju koja se priprema ovog listopada.

Na već trećoj konferenciji Ujedinjenih naroda o stanovanju i naseljavanju nazvanoj Habitat III., u Quitu u Ekvadoru, bit će govora o globalnim urbanističkim planovima budućih gradova. Od početka 2016. vrijede novi, održivi ciljevi razvoja kao smjernice koje zastupa Svjetska organizacija. U sedamnaest ciljeva se jasno spominje i potreba da gradove učini inkluzivnima, sigurnima, otpornima i održivima.

To će biti golem izazov jer su prije svega velegradovi u zemljama u razvoju prije svega suočeni s potpuno nedostatnom infrastrukturom, divljim naseljima i slumovima, kriminalom i nasiljem. "Moramo kontrolirati taj pritisak na urbanizaciju", upozorava glavni tajnik UN-ovog programa za stanovanje i naseljavanje, Jan Clos. "Urbanizacija napreduje velikom brzinom, a u mnogim zemljama se to događa stvaranjem slumova."

Širi se kaos

Već i danas oko milijarda ljudi živi u takvim divljim naseljima koja su najčešće niknula oko metropola i koje te slumove zovu tek "neformalnim naseljima". To pak znači da tamošnji stanovnici jedva da uživaju ikakvu uslugu javnih službi - od vodovoda i kanalizacije pa do javnog prijevoza, ali i ophodnji policije. Najčešće toga jednostavno - nema. Svakodnevica je nasilje i kriminal, zdravstvena zaštita je u pravilu loša i epidemije se lako šire. Ipak, iz dana u dan u takva naselja dolaze novi ljudi.

Jer u gradu se nadaju pronaći posao i prihod, mogućnost obrazovanja za svoju djecu i životnu šansu kakve nema ako ostanu živjeti na selu ili u provinciji. Svi se stručnjaci slažu kako jednostavno nije moguće samo tako zaustaviti dolazak tih novih stanovnika gradova. Utoliko je važnije već unaprijed pripremiti gradove da podnesu tu prinovu.

To se odnosi i na problem očuvanja okoliša i klime. Tu nije riječ samo o opskrbi energentima koji neće utjecati na klimu, nego njemački stručnjaci upozoravaju i na masovno korištenje razmjerno jeftinih, ali izuzetno energetski rasipnih materijala kada je riječ o zaštiti klime kao što su beton, čelik ili aluminij.

"70% plinova koji izazivaju efekt staklenika se stvaraju u gradovima", upozorava Messner. "Ako već sad gradimo gradove koji će štiti klimu, onda možemo uvelike pridonijeti značajnom smanjivanju učinka promjene klime."

Trebaju goleme investicije

Ali naravno da je okoliš samo jedan od problema takvih megagradova. Treba pred očima imati i kvalitetu života uopće, stanove koji će se moći plaćati, zdravstvenu skrb, škole, radna mjesta... Sve to pripada u socijalnu održivost kao i kvaliteta zraka i opskrba stanovnika zdravim namirnicama i čistom vodom. Sve to traži upravo goleme javne investicije, a upravo u mnogim zemljama u razvoju se moraju još povrh toga boriti s nestručnim ili potkupljivim gradskim službenicima.

"U zemljama sjevera Europe oko 30 do 40 posto javnih izdataka odlazi u investicije u gradovima, u većini zemalja u razvoju to leži u jednoznamenkastim brojkama, najčešće i ispod 5%", upozorava Dirk Messner. Zato stručnjaci ovog vladinog znanstvenog vijeća predlažu da se tu moraju uključiti i međunarodne banke za obnovu i razvoj i institucije za razvojnu pomoć koje se moraju okrenuti razvoju siromašnih naselja u gradovima.

"Privatni investitori se zanimaju samo za najrazvijenijih 30% gradova", kaže Messner. "Zato trebamo promjenu politike i odgovarajuću promjenu prioriteta u međunarodnim organizacijama."