1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Kada roditelji postanu "siročad"

Smrt djeteta najstrašniji je gubitak u životu nekog roditelja. Sabine Waschick izgubila je svoju kćerku prije pet godina. Kroz proces tugovanja pomogla joj je grupa ljudi koji su doživjeli sličnu sudbinu.

Na stolu se nalazi kava, čaj, keksi...i obavezni paketić papirnatih maramica. One nisu predviđene isključivo za njezine goste, već i za nju samu, Sabine Waschik. "Kada mi roditelji pričaju o smrti svog djeteta, to uvijek i kod mene budi sjećanja i tada moram plakati. Sve te osjećaje - tugu, bijes, umor..., dobro poznajem iz vlastitog iskustva", kaže 47-godišnja Waschick iz Wittena pored Bochuma.

Kada je njezina kćerka Ina 2008. godine u dobi od 18 godina preminula od posljedica srčane bolesti, Sabine se osjećala sasvim samom, bespomoćnom. Nije imala nikoga tko bi joj pomogao. Prijatelji i obitelj nisu joj mogli pružiti podršku i utjehu kakva joj je bila potrebna. "Svatko od nas je tugovao na svoj način, svatko je bio okupiran samim sobom. Moj suprug je tugu kompenzirao poslom, moj sin Philipp nije želio uopće govoriti o Ininoj smrti a moja mala kćerka Kim je stalno plakala i bila u panici da će umrijeti još neki drugi član obitelji", prisjeća se Sabine Waschik.

Od sudionice do voditeljice grupe

Pola godine nakon smrti kćerke, Sabine je prijavila svog supruga i sebe u grupu roditelja koji su izgubili svoje dijete u Udruzi za pomoć tijekom tugovanja u Hattingenu u Rurskoj oblasti. "Meni je nevjerojatno dobro činilo susresti i upoznati ljude koji su doživjeli slično kao i ja i koji su me mogli razumjeti", kaže Sabine. Nakon dvije godine osjećala se dovoljno jakom da napusti grupu i svoj životni put nastavi bez nje. No, ubrzo je shvatila da i sama želi raditi nešto u čemu vidi smisla i pomoći drugima iskustvom kroz koje i sama prošla. I - nekoliko mjeseci kasnije upisala je tečaj, odnosno, školovanje za pratiteljicu kroz proces tuge i tugovanja.

Sabine Waschik - desno, u razgovoru s jednom majkom koja je izgubila dijete

Sabine Waschik - desno, u razgovoru s jednom majkom koja je izgubila dijete

Danas neprofitno radi za spomenutu Udrugu i Hattingenu. "Ne mogu si uopće zamisliti neki ljepši posao od ovog. Ovdje dobivate toliko toga, toliko povjerenja i zahvalnosti od drugih...", kaže Sabine.

Znanje kao snaga

Posebno dobro se osjeća u Centru za rad s djecom i mladima unutar ove Udruge. U šareno uređenim prostorijama u kojima pedagoginja, voditeljica Centra, Annete Wagner nudi grupni rad za djecu i mlade, Sabine vodi razgovore s roditeljima. "Mnogi su zabrinuti zbog ponašanja svoje djece. Ona naime tuguju na drugačiji način od odraslih, puno su impulzivniji i postavljaju pitanja vezana za smrt brata ili sestre. A to često puta roditeljima bude previše", objašnjava Sabine.

Sabine Waschik u radu koristi i glazbene instrumente s kojima roditelji mogu izraziti svoju tugu

Sabine Waschik u radu koristi i glazbene instrumente s kojima roditelji mogu izraziti svoju tugu

"Djeca žele sasvim jasne odgovore. Ona kod nas zato smiju postavljati sva pitanja - primjerice, jesu li mami nakon smrti oči doista bile zatvorene ili - kako će tata stati u urnu?", kaže Annette Wagner. Kako bi djeci sve bolje objasnila, ona im nudi i posjetu kod pogrebnika. "To je nešto što mnoge roditelje uznemiruje, iako to djecu zanima. Onda je zadaća Sabine Waschik da pak roditeljima objasni zašto je to za djecu važno", kaže Wagner. Ona dodaje kako znanje može biti izvor snage te da je njezin osnovni cilj da iz tužne i ožalošćene djece, napravi snažnu i otvorenu djecu.

Tuga ima mnogo lica

Osnovno pravilo koje vrijedi za djecu, vrijedi i u radu s odraslima, s roditeljima. Ovisno o životnoj situaciji u kojoj se nalaze, ožalošćeni trebaju dobiti podršku koja im je potrebna. "Kada smo 1999. godine osnovali našu Udrugu, tada smo u cijeloj regiji bili jedini koji smo imali toliku široku ponudu", kaže evangelička svećenica iz Hattingena, Annedore Methfessel koja je osnovala ovu Udrugu. Ona dodaje kako je životna situacija u kojoj se nalazi osoba koja je izgubila dijete, ili uopće nekog bliskog člana obitelji, itekako važna iako su teme bez obzira o kojoj konkretno grupi je riječ, uvijek vrlo slične. Uvijek se radi o tome kako održati sjećanje na preminulog člana obitelji. Ljudi govore o tome kako su doživjeli sahranu i smrt te na koji način mogu sada svoje živote iznova osmisliti i organizirati. Ove razgovore uvijek vode osobe poput Sabine Waschik, dakle oni koji su prošli naobrazbu i u stanju su na profesionalni način roditelje i druge pratiti kroz proces tuge i tugovanja. A tijekom susreta u ovim grupama, mnogi roditelji sklapaju nova poznanstva iz kojih se nerijetko stvaraju prava prijateljstva.

Gubitak djeteta se zapravo nikada ne može sasvim preboljeti, može se samo naučiti živjeti s tim gubitkom

Gubitak djeteta se zapravo nikada ne može sasvim preboljeti, može se samo naučiti živjeti s tim gubitkom

Gubitak integrirati u život

Svećenica Annedore Methfessel priželjkuje još više ovakvih grupa i udruga diljem cijele Njemačke. "Hospiciji, crkve, pogrebnici...svi se oni najviše koncentriraju na rituale vezane za smrt i pogreb. No, stvar je u tome da se gubitak voljene osobe mora na neki način integrirati u živote onih koji su još ovdje a to traje jako dugo. Osobe koje dođu u našu Udrugu, tijekom tri godine ovdje u pratnji "odrade" oko 60 sati. Nakon tog vremena je većina dovoljno snažna da može nastaviti bez nas", kaže ona.

I Sabine Waschik se danas ponovno može smijati i uživati u svojoj svakodnevici. Ina i dalje ima čvrsto mjesto u njezinom srcu - kao i u njezinoj kući. Anđelčić kojeg je sama Ina ručno izradila i dalje visi na prozoru. Inine naočale, mobilni telefon, pisma...ove predmete Sabine čuva u posebno kutiji sjećanja. "Ja sam naučila živjeti s ovim gubitkom. A tuga kroz koju sam prošla me učinila jačom", kaže Sabine.